Sarma od suhih šljiva
Ranko Munitić, Arena, 30. 7. 1976
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
Naša zemlja ima filmove, filmske režisere, suradnike i producente - ali nema prave, profesionalne kinematografije: to je primjedba što se odavno čuje, tiše ili glasnije izgovorena, jasnije ili uvijenije napisana...
A što bi, u stvari, značila ta tvrdnja?
Pa, ponajprije, to da u većini naših republičkih i proizvodnih centara ne postoji neki čvrsto i djelotvorno organiziran sistem filmske produkcije; drugo da među tim centrima nema nikakva dogovaranja, nikakva zajedničkog stava u planiranju i stvaranju; treće da u nas gotovo svatko može snimiti film, ali nitko ne mora »platiti ceh« za počinjeni premašaj i upropašten društveni novac; i četvrto - da svake godine barem polovina snimljenih filmova više podsjeća na nedorasle djetinjarije nego na nekakav ozbiljan posao odraslih ljudi.
Pulski festival, zbog svega toga, nalikuje loncu u koji sa svih strana padaju najrazličitije »sirovine«, pa se onda sve to kuha i krčka na ekranu drevne Arene da bi na kraju ispala juha kojoj nikad unaprijed ne možete pogoditi ukus, boju i hranjivost: ponekad je ta juha pregusta, nekad opet rijetka kao topla voda, jednom je presoljena i previše paprena, drugi put opet dozlaboga bljutava i neukusna...
I upravo stoga taj festival potpunije od ostalih manifestacija traje kao vjerno (ali ne i ugodno) zrcalo jugoslavenske filmske proizvodnje: najčešće tu vlada onaj isti nered kakav prožima naše proizvodne filmske labirinte, često se tu miješa i prožima ono što se po nikakvu receptu ne da pomiješati i spojiti. Program u Areni, ponekad, ispadne kao sarma napravljena od suhih šljiva, kao torta od poriluka ili kao biftek od stiropora...
Dogodi se ponekad da bude i dobro spremljenih jela — no jelovnik u cjelini više nalikuje parodiji nego ozbiljnom filmskom repertoaru.
A ova godina, po svemu sudeći, neće postati iznimka od takvog »gurmanskog« pravila: opet će se, u većim ili manjim dozama, nagomilati sastojci kakvi su nam i ranije zakuhavali festivalsku čorbu. Bit će to, još jednom, tradicionalni jugoslavenski filmski specijalitet, mućkalica u kojoj otkrivamo jedan red bliže povijesti, jedan red suvremenih tema, jedan red dalje historijske baštine i jedan red sadržaja posuđenih iz književnosti...
Pregled festivalskog programa lako će nas uvjeriti u točnost takve općenite prognoze.
Što se bliže povijesti tiče, dakle narodnooslobodilačkog rata, pet ostvarenja (od 16 prijavljenih za Pulu) pripada toj struji: tu je debitant na igranom filmu Miroslav Jokić, čiji domet »Četiri dana do smrti« otvara festival; evo zatim Mikija Stamenkovića, miljenika širokog gledališta, s novim pothvatom »Devojački most«; nakon »Derviša i smrti« mnogi sa zanimanjem očekuju »Vrhove Zelengore«, ambicioznu realizaciju Zdravka Velimirovića; »Između straha i dužnosti« naslov je novog filma slovenskog autora Vojka Duletiča, dok »Salaš u Malom Ritu« Branka Bauera još je jedan uspjeli »odlomak« iz istoimene televizijske serije koja je nedavno s izuzetnim pohvalama ispraćena sa malih ekrana.
Boje suvremene tematske orijentacije branit će u festivalskom nadmetanju ŠEST filmova: poznati scenarist Dragoslav Ilić nazvao je svoj drugi igrani domet »Wagons Lits«, nikad nepredvidivi Boštjan Hladnik pripremio je »Bijele trave«, a Jovan Živanović već je davno prije festivala prikazao svoj deseti dugometražni zahvat »Naivko«. »Poznajete li Pavla Pleša?« djelo je grupe autora nastalo na bazi svojedobno dosta spominjane »Ruže od betona«, a posebnu pažnju zaokuplja »igrano-filmski« debi Gorana Paskaljevića, »Čuvar plaže u zimskom periodu«, s uspjehom prikazan nedavno na berlinskom festivalu. »Vojnikova ljubav«, konačno, debitantski je rad Svete Pavlovića, također iz Beograda.
Daljim povijesnim zbivanjima bave se ove godine čak tri filma, sva djela umjetničkih veterana jugoslavenske kinematografije: tu je »Seljačka buna 1573« Vatroslava Mimice, »Atentat u Sarajevu« Veljka Bulajića te još neprikazani »Najduži put« Branka Gapa.
A literarnim ostvarenjima nadahnula su se još dvojica režisera — Mate Relja u »Vlaku u snijegu« te Igor Pretnar u »Idealistu«.
Više od polovice pulskih konkurenata izašlo je na ekrane diljem zemlje još prije festivala: o njima su već izrečeni različiti sudovi i mišljenja, no druga polovica takmičara doživjet će javnu praizvedbu tek na velikom platnu u Areni. Bilo kakve prognoze o konačnom rezultatu festivala, odatle, nemoguće su i lišene osnove: pa ipak, ono čemu se svi nadaju jest bolji ukus i kvalitetniji sadržaj tog šarenog celuloidnog sataraša, aroma što se neće odmah raspršiti na post-festivalskom vjetriću, kako se to zadnjih godina često znalo dogoditi.
To više što je cjelokupna produkcija malena: šesnaest filmova — toliko smo nekad znali dobiti iz jednog jedinog centra.
No to bi, zapravo, trebalo shvatiti kao korisno odustajanje od preobilnog i nezdravog jelovnika. Kamoli sreće kad bi se jugoslavenska kinematografska kuhinja obratila konačno svojim potrošačima s dobrom, starom, provjerenom devizom: »Jedi malo — no jedi dobro...!«
U sljedećem broju »Arene«: specijalni izvještaj našeg urednika Bore Đorđevića o ovogodišnjoj smotri jugoslavenskog igranog filma
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika Festivali
- People
- Boštjan Hladnik Igor Pretnar
- Note
- Puljski filmski festival; kritika;
- Archival material identifier
- 1976-07-18-31_799-07