Žiri - ili traganje za istinom
Mira Boglić, Vjesnik, 8. 8. 1976
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
Žiri - ili traganje za istinom
Ocjenjivanje je uvijek bilo posao pun »opasnosti«, plovidba među virovima i grebenima! Vrednovanje vrijednosti bilo u kojoj domeni ljudske djelatnosti znači kolektivno traganje za istinom, bez obzira na to da li ga proklamira pojedinac (neki selektor, na primjer) ili ga obavlja skupina kvalificiranih, jer sud uvijek podliježe ocjeni većine. Pojedinačno ili zajednički dan sud je, dakle, kolektivan čin, neovisno o tome je li od te većine prihvaćen ili obaran, pa i oboren. Ali u procesu koji prethodi donošenju ocjene nalaze se odgovori na mnoga pitanja koja se tiču zrelosti pojedinih sredina, društava i zajednica...
U vremenu kada je sva ljudska djelatnost, a posebno ljudsko stvaralaštvo podvrgnuto procjenjivanju većine, žiriji su ona operativna tijela što ih kolektiv delegira kao svoju produljenu ruku koja treba da pruži nagradu, ili da uspostavi ogradu, ravnodušnost ili osudu prema djelu koje se vrednuje. U našem delegatskom sistemu ta operativna tijela pojavljuju se danas u novoj i drukčijoj funkciji nego je to donedavna bilo. Ili bi se bar tako trebala javljati. Žiriji koji su tako često bivali objektom manipulacije i pritiska zainteresiranih, oko kojih se isplelo toliko odijuma i toliko netolerancije s obje strane (na primjer u Puli!) tijela su koja u radu moraju proći sve faze međusobnog upoznavanja i usuglašavanja, a da bi uopće mogla doći do nekih odluka.
Samostalnost žirija osnovni je preduvjet tome, a što ona u stvari znači?
Ako pojedine sredine, republike i pokrajine, delegiraju pojedince, stvaraoce, stručnjake i društveno-političke radnike u žirije birajući ih među renomiranim ličnostima i priznatim stručnjacima, a da pri tome pred te ljude ne postavljaju zahtjeve da »brane interese sredine iz koje su došli«, već im postavljaju zadatak da sudjeluju u traganju za objektivnom istinom o umjetničkim i društvenim vrijednostima, onda je možda prvi preduvjet za samostalnost žirija već ostvaren. Čini se da biranje žirija delegatskim putem taj preduvjet omogućava.
Ali... od delegiranih ljudi, od njihovih shvaćanja zadatka koji im se postavlja također ovisi hoće li oni ili neće podleći pritiscima koji se i dalje vrše ili pokušavaju vršiti na njih od autora i drugih organizacija (na primjer filmskih producenata) dok traje sam proces ocjenjivanja vrijednosti. Od monolitnosti žirija, kao tijela, od principijelnosti članova tog tijela, ovisi hoće li ocjenjivačko tijelo sačuvati punu objektivnost, hoće li biti u stanju da izbjegne velike kompromise.
Drugi, nemali problem koji je gotovo uvijek prisutan u svim žirijima je svakako kriterij, fenomen kriterija, koji je nesumnjivo jedna od najmanje postojanih kategorija u ljudskom djelovanju. Kriterij, ta lako pokvarljiva roba, skače kao živa u barometru pod pazuhom bolesnika i neki put postaje nemoguće stabilizirati ga. U naporima oko te »stabilizacije« svaki jugoslavenski žiri gubi dobar dio svog vremena i svoje snage. Ali kad se stabilnost uspostavi, može se reći da je pola posla već urađeno.
Na koji način je, međutim, moguće smiriti živu, odnosno stabilizirati i učvrstiti kriterij? Iskustvo ovogodišnjeg pulskog žirija (ali ne samo tog žirija) koji je uspio prilično uravnoteženo ocijeniti filmsku produkciju na festivalu u Puli, ovih dana, govori o jednom, pa možda i jedino ispravnom putu: o analitičkoj, iscrpnoj, pa i iscrpljujućoj raspravi o djelima, o konfrontaciji sudova, ocjena i stavova, da bi počelo usuglašavanje iznošenjem argumenata.
Svakako, i nakon toga svaki bi član žirija (ako bi bio jedini) nagrade podijelio drugačije, ali ishod, redoslijed i funkcija tog redoslijeda, po kojemu su podijeljene uz kolektivni rad jest zajednički zaključak većine do kojeg se došlo čak i onda kad se polazilo od različitih premisa. Udruženost pojedinačnih sudova dala je kolektivni sud, koji se nesumnjivo prilično približio objektivnoj istini.
Što to znači kroz dijapazon pulskog iskustva, odnosno kroz dijapazon i uvid u rad žirija, koji nudi najnovija iskustva? Znači da se ocjenjivanjem pojedinih vrijednosti postigao dvostruki cilj: da se isticanjem vrijednosti ukaže na mogući put razvoja kinematografije u skladu s interesima ovog društva. Društvu su potrebni angažirani filmovi, društvu su potrebni mladi autori, društvu su potrebni filmovi koji će biti jeftini, društvu je potrebno suvremeno, marksističko sagledavanje i prošlosti i sadašnjosti.
Ako jedan žiri, izvrgnut svim složenim situacijama koje su uglavnom poznate, uspije proklamirati osnovne principe jednog društvenog i umjetničkog kriterija (a pulski je to ove godine u većoj mjeri uspio), može se reći da je mimoišao nadvodne stijene i izveo brod na slobodnu i časnu plovidbu. Tada će se i odijumi razbijati kao valovi o hridi i ostajati daleko iza broda, u mutnim plićacima...
MIRA BOGLIĆ
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika Nagrade
- Archival material identifier
- 1976-08-08-14_799-16