Teme rata, teme revolucije
D. Belić, 4 jul, 17. 8. 1976
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
RATNI FILM NA OVOGODIŠNJOJ SMOTRI U PULI
Teme rata, teme revolucije
Od filma očekujemo više u tumačenju revolucionarne suštine jugoslovenskog narodnooslobodilačkog pokreta
Zapravo, jedno staro zapažanje provlači se, i pored tih zanimljivih pokušaja, u svim našim razmišljanjima o savremenom jugoslovenskom filmu sa temama iz narodnooslobodilačke borbe, pa tako i o delima koja smo ovog leta videli u Puli. Naš film, kako je primećeno više se bavi samim ratom, a manje revolucijom. Više je, dakle, okrenut posmatranju ratnih sukoba, bitkama, obračunima i uništenjima, a manje sklon tumačenju revolucionarne suštine jugoslovenskog narodnooslobodilačkog pokreta u drugom svetskom ratu. Ta tendencija ogleda se i u filmovima ratne tematike, koje smo videli minulih dana u Areni, mada svi oni nastoje da prenesu do gledaoca deo te revolucionarnosti koja je karakterisala ratna zbivanja u našoj bližoj prošlosti.
Za istoričara jugoslovenskog filma, kada se posebno bude pozabavio ratnom tematikom u domaćoj filmskoj produkciji, godina 1976. predstavljaće, sudi li po delima ovog sadržaja koja su prikazana na 23. Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli, veoma zanimljiv fenomen. Ne toliko po tome što bi je neko mogao označiti kao prekretnicu u našem ratnom filmu, već po pokušajima koji, iako značajni po svojim naznakama, nisu rezultirali celovitim ostvarenjima što bismo ih mogli pamtiti kao izuzetna dela u ovom stvaralačkom domenu domaće kinematografije.
A BISMO uspostavili taj kontinuitet u tretiranju revolucionarnosti u jugoslovenskom ratnom filmu, morali bismo se u ovom tekstu pozabaviti jednim delom koje je vremenski locirano u epohu između dva svetska rata, a bavi se, ustvari, borbom radničke klase u posve teškim »mirnodopskim« okolnostima. Reč je o delu Miroslava Jokića »ČETIRI DANA DO SMRTI«, filmu koji govori o pogibiji organizacionog sekretara KPJ Đure Đakovića i sekretara Crvene pomoći Nikole Hećimovića, u vreme monarhofašističke diktature 1929. godine. Ta zanimljiva filmska hronika jedne pogibije prvi je naš film koji obrađuje temu iz borbe radničke klase između dva rata, i taj podatak predstavlja zanimljivu činjenicu u tumačenju ovog filma. Autor se, obrađujući ovu temu, odlučio da našem današnjem gledaocu predstavi ličnu dramu borca-revolucionara, da bi tek detaljima ukazao na širu socijalnu sliku sredine u kojoj caruju ugnjetavanje, eksploatacija, policijske represalije. Jokićevi junaci su ljudi izuzetne vere, i Đakovićeva replika: »Biće komunizma« označava moralni stav koji ne može biti narušen nikakvim vrstama pritisaka.
Vrednosti ovog filma ogledaju se, pre svega, u vešto postavljenoj rekonstrukciji autentičnih istorijskih događaja, u onim spretno komponovanim detaljima izuzetne ekspresionističke fakture, koji, uobličujući ličnu dramu revolucionara, zapravo govore o teškoj borbi jugoslovenskih komunista u najtežim iskušenjima jedne bezobzirne diktature. Međutim, i pored pokušaja da jednim sasvim novim pristupom takvoj temi stvori značajno filmsko delo, autor nema uvek dovoljno moći da nadomesti nedostatak solidnije scenarističke podloge. Povremeno u ovom filmu provali fraza, povremeno izvesne činjenice bivaju samo registrovane ili naznačene, a gledalac je ne retko u prilici da prati jednu uobičajenu istorijsku hroniku. U svakom slučaju, za zaključak, treba navesti da je reč o novom i zanimljivom pristupu ovakvoj temi, bez obzira na konačan rezultat, koji u ovakvim prilikama obično dolazi s potonjim delima slične inspirativnosti.
E NOVINE da se pronađe novi, svežiji pristup u posmatranju određenih istorijskih okolnosti ogledaju se, u većini slučajeva, samo kao pokušaji u filmovima koji direktno govore o ratnim zbivanjima u vreme narodnooslobodilačke borbe. U Puli smo upravo ovog leta bili svedoci tih traganja koja su već ostavila traga u našoj ratnoj tematici, a njihov značaj dobiće svoju punu meru tek u kasnijim nastojanjima naših autora da nađu originalnija rešenja za tumačenje jugoslovenske revolucije i narodnooslobodilačke borbe.
Reč je, pre svega, o novim temama u tom kontekstu. Za film Miomira Stamenkovića »DEVOJAČKI MOST«, na primer, karakteristično je to posezanje za jednom sasvim novom temom u našim filmskim obradama. Tema poput ove - razmene zarobljenika dugo je bila potpuno zapostavljena u jugoslovenskom ratnom filmu, a sigurno je da su takve situacije bile izuzetno dramatične po svojim akciono-psihološkim naznakama. Stamenković, polazeći upravo od te dramatičnosti činjenica koje svojom neobičnošću pomeraju ustaljene granice ratnih situacija, nastoji da pruži dramu grupe mladih partizana koji zarobljene Nemce vode na mesto razmene.
Na žalost, reditelj previše računa na atraktivnost tog samog čina, odnosno na osobenosti podatka da partizani čuvajući živote Nemaca spašavaju od sigurne smrti svoje drugove, pa svoju pažnju usmerava ponajviše na akcionost tog sadržaja baveći se mnogo manje moralnim dilemama i psihološkim naznakama drame među svojim junacima. Humanost je, na drugoj strani, posebna vrlina ovog filma bez obzira na njegove slabe strane u profilisanju likova i površnom bavljenju psihologijom samog rata.
DRAVKO VELIMIROVIĆ se u »VRHOVIMA ZELENGORE« drži poznatog istorijskog događaja, zapravo jedne herojske epizode bitke na Sutjesci. Reditelj naznačuje da je reč o »slobodnoj interpretaciji« tih ratnih zbivanja (na koti Ljubin grob), veštavajući svoju spremnost da kroz priču o herojima sa jednog partizanskog uporišta progovori više o smislu i značaju njihove borbe, o revolucionarnom moralu i snazi duha ovih upornih i nepokolebljivih branilaca. No, i ovde je psihološko posmatranje junaka slabija strana filma, jer se taj domen kompleksnosti jedne izuzetne ratne situacije nameće kao nedovoljno uklopljen u opšti fon zbivanja, tako da gledalac predahe između dva juriša ne doživljava samo kao olakšanje za heroje, već i kao priliku za uopšteno razmatranje o principima njihove borbe i smislu žrtvovanja.
I u ovom filmu imamo zanimljiv pokušaj da se naruši tradicionalni okvir spektakularnog ratnog filma u našoj kinematografiji, ali taj kontakt nije rezultirao, s druge strane, posve uspešnim prikazanjem jedne značajne epizode u partizanskom ratovanju. U filmu su relativno vešto korišćene pirotehničke mogućnosti. Scene odsudnih okršaja impresivne su po svojoj žestini, a epizoda sa tifusarima deluje doista sugestivno i predstavlja jednu od vrednijih sekvenci filma. »Vrhovi Zelengore«, zapravo, su delo koje se raspinje između ratnog spektakla i snažne istorijske drame izuzetnih moralnih implikacija, te kao takav potvrđuje onu opasku da su naši reditelji daleko umešniji kad se bave usko ratnim temama, a manje vešti kad treba da odraze revolucionarnost određenih istorijskih zbivanja.
VA RATNA filma koja smo ovog leta videli u Puli rađena su po literarnim delima. »SALAŠ U MALOM RITU« Branka Bauera upravo je prvi deo istoimene televizijske serije, i u stvari, ekranizacija poznatog dečjeg romana Arsena Diklića, koji nosi isti naslov. I Bauer ovde nastavlja sa traganjem za novim temama našeg ratnog filma, a podatak da je reč o filmu za decu uslovljava doista delikatan pristup jednom ovakvom sadržaju. Jednu lepu i plemenitu priču o mučnim danima nemačke okupacije Banata autor je ispričao držeći se narativnog metoda koji upravo odražava tu delikatnost u obradi. Reč je o filmu koji je svugde naišao na dopadanje i kod dece i kod odraslih, delu izuzetnih glumačkih kreacija koje našu pažnju pleni nenametljivošću i tananim posmatranjem rata među ljudima, izvan velikih ratišta, među decom koja bistrim okom uočavanju njegovu strašnu, razarajuću moć.
FILM »IZMEĐU STRAHA I DUŽNOSTI« imao je svoj literarni uzor: Vojko Duletić snimio ga je po motivima iz opusa slovenačkog pisca Karla Grabeljšaka. Duletića zapravo zanima čovek u ratu, i to onaj koji se raspinje između stradanja i moralnih obzira da pomaže pravednost koju uočava kod boraca za slobodu. Zanet psihologijom pojedinca u ratnom vihoru, reditelj svoje junake stavlja u situacije u kojima će oni, sledeći zov onog moralnog i ljudskog u sebi, uvideti opravdanost svoga izbora, lišavajući se straha od posledica progona. Za ovo delo posebno je karakterističan pokušaj da se rat i čovek u njemu posmatraju iz sasvim novog ugla, u jednoj kamernoj drami koja, pre svega, naznačuje ratna stanja gde se ispituje snaga i duh neuništivosti u pojedincu - bezimenom heroju što hoće da dokaže istrajnost u svojoj borbi sa najvećim zlom. Ako bi se, pak, govorilo isključivo o rezultatu, onda ni u ovom slučaju ne možemo mimoići onu tvrdnju da vrednosti u ovakvim pokušajima obično dolaze nakon utrtog puta onima koji će slediti takav pristup u orijentaciji na ratne teme jugoslovenskog filma.
Iz filma »Četiri dana do smrti«
Scena iz filma »Vrhovi Zelengore«
D. BELIĆ
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika
- People
- Arsen Diklić
- Archival material identifier
- 1976-08-15-22_799-7