Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Fatamorgane scenarija

Mića Milošević, Borba, 30. 7. 1964

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
HІ FESTIVAL JUGOSLOVENSKOG IGRANOG FILMA U PULI FATAMORGANE SCENARIJA Prikazani filmovi »Vrtlog« Hajrudina Krvavca i Gojka Šipovca (»Bosna - film«) i >>Svanuća Nikole Tanhofera (»Jadran film«) Pula, 29. jula Od stare slave u Areni se više ne može ni života RITI! Toj neumoljivosti sinoć nije mogao da izbegne ni Nikola Tanhofer čije „Svanuće" nije ni bleda senka njegovog dosada najboljeg filma,,H-8“ sa kojim je nekad znao da se domogne i svih pobedničkih počasti u Puli. Tanhofer ne mora mnogo da razmišlja oko ra- nema opravdanja u bilo kakvim okolnostima van njega samog, pošto je i on jedan od pisaca scenarija ,Svanuća". Pouka debitanata Što nije umeo da uoči Tanhofer, znali su upravo da uoče dvojica debitanata Hajrudin Krvavac i Gojko Šipovac, koji su za svoj omnibus,,Vrtlog“ umeli da odaberu tri lapidarne ratne skice od kojih su „Otac“ i „Vrtlog" sadržani u pričama Milinka Aleksića i Stevana Bulajića, dok je treća, „Močvara", rezultat scenarija Momčila Milankova i reditelja Šipovca. U prvoj priči „Otac“ mučna senka rata će se spustiti na mirne seoske njive, sa njih pokupiti vredne očeve i sinove koji po crnim oranica ma seju svoj nasušni hleb. Najmlađi će biti streljani, starijima poklonjena sloboda. Stari otac preklinje nemačkog oficira da poštedi dvojicu njegovih još nejakih sinova. Njegova upornost rodiće u glavi ostrvljenog esesovca jednu satansku ideju: dobro pokloniće mu život jednog sina pod uslovom da sam odluči koji će to biti. Starac se koleba, zove najpre jednog, a onda i drugog. Neće mu dozvoliti ni da zajedno s njima umre. Ima hiljade načina umiranja, mudro zaključuje esesovac, dok starac izgubljeno luta među mrtvim mladićima. Druga priča, „Močvara“, opisuje nam golgotu dvojice partizana u neprijateljskom obruču. Poslednje utočište im je teško prohodna močvara. Jedan od njih je ranjen i u grozničavom košmaru hoće da se preda da bi prekinuo muke. Sprečava ga uperena mašinka njegovog druga. U toj opasnoj igri oružje će promeniti vlasnika. Ranjenik sada može da ostvari svoju nameru. Dočekaće ga jedino nemilosrdni neprijateljski rafali. Treća priča, „Vrtlog“, suočiće oca četnika i sina partizana sa uperenom mašinkom i pištoljem u ruci. Ruke su se ipak sledile. Otac hoće da pomogne ranjenom sinu. Sin neće da uzmakne. Beže u čamcu sredinom reke. Otac ne zna na koju će stranu: na jednoj su četnici, na drugoj partizani. Četnička vatra pokosiće sina a malo posle i neodlučnog oca, dok iznad njih praši vatra zaraćenih obala. Dvostruki uspeh Iz jednog ozbiljnog i upečatljivog materijala dobijen je jedan ozbiljan i upečatljiv rezultat. Za Krvavaca i Šipovca, od kojih je prvi režirao „Vrtlog“ a drugi „Močvaru", a zajednički veća,, Oca“, stvar je utoliko pohvalnija ako se zna da su ovaj svoj omnibus započeli u prilično nezavidnim poluamaterskim uslovima, i da su tek posle dosta trzavica svoje delo konačno završili u produkciji „Bosne". Značajni deo uspeha oni imaju da podele i sa svojim snimateljima Đorđem Jolićem („Otac“, „Vrtlog“) i Bakirom Stanovićem („Močvara") čije su kamere umele da fiksiraju i sintetizuju široke plastične raspone i fluidne psihološke štimunge. Ranije dokumentarsko iskustvo ovde je sigurno dosta pomoglo i jednom i drugom reditelju da nađu onaj pravi jednostavni i sažeti ton u evokaciji tragičnih ljudskih sudbina na divljim vetrometinama rata, u čemu su samim tim najbolje ispoljili i sve psihološke i sve estetske osetljivosti vrline. U glumačkoj ekipi potrebno je pre svega izdvojiti nedavno preminulog Lojze Potokara koji se u „Vrtlogu“ poslednji put našao pred kamerom i koji nam je i ovoga puta pokazao da je njegova smrt nenadoknadiv gubitak za jugoslovenski film. U ulozi esesovca Pleša je, svojoj već dobro poznatoj galeriji te vrste, dodao i jedno novo slično ostvarenje likom monstruoznog besprekornog junaka. Sasvim solidni su i Janez Vrhovec, Duško Janićijević, Pavle Vujisić i Dušan Golumbovski. U pomoć je bila pozvana Senka Veletanlić Petroskim i tanušnim ulogama jedva da su nešto više postigli. Lepo da peva, ali nam je zato pokazala da ne ume da glumi, ili da bar još mnogo mora da radi pre nego što to nauči. Miha Baloh i Ilija Džuvalekovski u svojim pravolinijskim i tanušnim ulogama jedva da su nešto više postigli. Labilne konstrukcije Posle,,Svanuća“ Tanhofer će, kako je već rečeno, verovatno imati dosta razloga da razmišlja zašto je sve sposoban da utraći svoje nesumnjive kinestetičke sposobnosti u gradiranju jedne čiste filmske strukture u kojoj se pokret slike i pokret montaže slivaju u jedan snažan i pregnantan ritam. U to je Tanhofer uverio i ovoga puta, naročito u završnoj sekvenci filma gde je sa svojim snimateljem Antunom Markićem načinio istinski podvig dovođenjem radnje punog dramskog i estetskog kreščenda. Ali, sve se rasplinulo i izgubilo u banalnim tokovima jednog kvazipsihološkog i kvaziljubavnog trougla u kome ni jednog trenutka nije bilo ni prave ljudske ni prave dramatske građe. To je svakako postalo vidljivo i u fazi scenarija (Nikola Tanhofer i Stjepan Perović) i u fazi režije, čim se moralo pribegći onom već toliko puta iskorišćenom i toliko puta zloupotrebljenom mehanizmu asocijativne dramaturgije koja treba da uspostavi vremensko jedinstvo između prošlog i sadašnjeg, između dvojice ljudi u zahuktaloj lokomotivi i intimnog trenutka jedne žene koja se našla između njih. Ali, do nas ne dopire nikakvo stvarno zbivanje, do nas jedino dopire nekakva proizvoljna, labilna i oskudna konstrukcija. Jedno beznadežno upinjanje da se nešto nađe tamo gde toga uopšte nema. Mića MILOŠEVIĆ
Note
Puljski filmski festival; Puljska Arena; Jadran film; Bosna film;
Archival material identifier
1964-07-2501-2600_2713-2714
Report a problem to oder@slogi.si.