Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Duga neizvesnost oklevanja

M. Milošević, Borba, 9. 8. 1964

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
DUGA NEIZVESNOST OKLEVANJA Izvoz naših filmskih usluga: pitanje bez odgovora — Šta o iskustvu „Film - servisa“ kaže direktor preduzeća Danilo Bračić Dobra anegdota može po katkad da bude isto toliko dragocena koliko i dobra ideja. Zar nam, uostalom, jedna od njih ne priča kako je neki dovitljivi Italijan prodao jednom naivnom Amerikancu ni manje ni više nego rimski Koloseum. Njena preteranost je zaista fantastična ali od toga su ipak drugi dovitljivi Italijani napravili vremenom zaista izvrstan posao. Jednostavno počeli su Amerikancima stvarno da prodaju i svoju istoriju, i vedute svojih gradova, i svoje mediteransko sunce, i svoje mediteransko nebo, i još dosta sličnih stvari iz tog imaginarnog, ali zato vrlo rentabilnog i primamljivog veleprodajnog kataloga. I tako je procvetala italijanska industrija filmskih usluga, izvozeći sve svoje malopre navedene artikle, a uvozeći dolare! Obećana filmska zemlja Taj bučni unosni spektakl nije, naravno, mogao da promakne ni našim filmskim ljudima, pogotovo kad smo i sami imali slične robe u izobilju. Uskoro je otkriveno da je za mnoge filmske producente Jugoslavija obećana „zemlja sa pet kontinenata“, sa ergelama egzotičnih besposlenih konja, hiljadama vrednih statista, jeftinim antičkim gradovima-kulisama i tako dalje, i tako dalje. Uprkos tolikim popularnim vicevima neumornih humorista na račun glumačkih kreacija naših lepo dresiranih lipicanera, prilježni ekonomisti su ipak izračunali da je uvezeni dolar od filmskih usluga vrlo komercijalan dolar, pošto uopšte ne zahteva okupi uvoz reprodukcionog materijala. Međutim, bilo bi sve još dugo godina lepo da se skoro nije utvrdilo da smo od čistog pazara napravili veresiju! Ispostavilo se, naime, da smo sa raznim nesolidnim inostranim partnerima i sami nesolidno poslovali i da je tako neizbežno bio trasiran put u provaliju poslovnog bankrotstva. Danas se može utvrditi da je izvoz naših filmskih usluga inostranstvu u velikom neskladu sa našim raspoloživim mogućnostima, a naročito u neskladu sa veoma preduzimljivim idejama i rezultatima naših direktnih konkurenata Grka i Španaca, a i da ne govorimo da se na scenu pojavljuju i mnogi ambiciozni akteri Bugari, Mađari, Rumuni i drugi. Umesto učesnika u igri mi se danas sve više počinjemo nalaziti u ulozi posmatrača, gledajući kako naše šanse prelaze u tuđe ruke! Sigurno je da razloge treba tražiti i u ranijim nagomilanim gresima, ali videćemo, kako to proizlazi iz izlaganja direktor „Film-servisa“ Danila Bračića, da stvar nije ipak samo u tome... Istina je: kriza već poodavno kuca na naša vrata, kako rezultat jedne improvizatorske politike, u kojoj je čvrsta logika bila zamenjena poslovnim neiskustvom i diletantizmom, nepoznavanjem partnera, olakom liberalizacijom kredita. Najzad, nije bilo ni preciznih propisa. Bilo je, naravno, i puno naivnosti i lakomislenosti, u uverenju da su svi poslovi rentabilni, pa su tako mnogi od njih sklapani bez ikakvog osiguranja i garancije. A kad se ponekad i ponešto i posumnjalo, onda se gotovo sve na tome i svršavalo, bez preduzimanja bilo kakvih određenijih koraka, uprkos situacije u drugim granama, koja je na garancije i vraćanje sredstava strogo obavezivala. Očigledno je da sve to nije moglo dugo da traje, a svi, na žalost, znamo kako se svršilo... Usluge kao najbolja alternacija Znamo da nema posla koji u sebi ne nosi i iskušenje rizika, nastavlja direktor Bračić, ali isto tako znamo da i tome ima leka, a to je sistem osiguranja. To se kod nas dugo nije htelo da shvati, sve do pošle godine, iako su prednosti nesumnjive! Danas neki posao može i da ne uspe, a da to ne dovede u pitanje finansijski bilans preduzeća, pošto je kompenzacija sadržana u osiguranju... Između tri alternative koje možemo da ostvarimo sa našim inostranim partnerima: koprodukcija, kooperacija i usluga — da naše najbolje komercijalne šanse moramo videti u uslugama, i pored toga što stranci najviše insistiraju na koprodukcijama... Tu je Bračić kategoričan. Tu je njegova računica ekonomski najkonsekventnija, iako možda preoprezna u svom neizlaganju bilo kakvom riziku. ... U koprodukcijama i koparticipacijama mi nemamo dovoljno efikasnih mogućnosti da utičemo na realizaciju jednog filma, s obzirom da inostrana ekipa u tome vodi glavnu reč, a odgovornost je zajednička. Kod usluga je situacija daleko čistija: mi samo treba da izvršimo naše ugovorene obaveze i da za to naplatimo tačno utvrđene cene. Nevolja je jedino u tome što za tu vrstu poslova možemo da računamo isključivo na jednogodišnje kredite, a to je veoma krut uslov, pošto laboratorijska obrada filma može da potraje i više meseci, tako da se rokovi navrše a film je svega nekoliko meseci u eksploataciji, koja, kako znamo, traje četiri ili pet godina. Ne treba, međutim, zaboraviti ni da je strani partner kod usluga obavezan da u gotovom položi dvadeset pet odsto od ugovorene cene, a isto tako i da plati dnevnice svoje ekipe... Drugi nas pretiču ... U svemu tome bitno bi ipak moralo da bude to da je posao izvoza filmskih usluga vrlo rentabilan. Uostalom, to nam pokazuje i najprostija logika privređivanja, to nam dokazuje i stil najjačih evropskih filmskih sila, gde se država naročito trudi da putem povoljnih kredita i drugih sličnih olakšica stimulira i razvija ukupan bilans svog filmskog izvoza. Ne zaboravimo najzad da milion uvezenih dolara neke naše filmske baze vredi otprilike koliko i pet miliona dolara neke izvezene industrijske robe, ako samo imamo u vidu okolnost da naplaćena filmska usluga nije bila uslovljena ni dolarom-uvoze... Ali, stvari ni izbliza nisu tako jednostavne kako to u prvi mah izgledaju. Toga je savršeno svestan i direktor „Film-servisa“, čija se analiza sadašnje situacije ne zaustavlja samo na konstatacijama oko problema tog našeg gordijevog čvora. Po njemu: čvor treba energično preseći! Razloga ima na pretek: Danas je malo šta ostalo od naše nekadašnje visoke konkurentnosti. Naše cene su se već vrlo visoko popele, a radimo u nemogućim uslovima: posao je sezonski, dok plate idu preko cele godine. Zatim naš prim iznosi svega 32 odsto, što znači da se nije promenio još od 1961. godine, a da bi paradoks bio veći, dnevnice stranih ekipa su (donedavno potpuno izuzete i iz takvog tretmana! Tako je stvorena mogućnost za raznorazne malverzacije. Ali, još daleko ozbiljnija stvar morala bi da bude činjenica da se mi danas vrtimo u mestu i da nas drugi brzo pretiću. Uzmimo, na primer, Grke koji od filmskih usluga već zarađuju oko 15 miliona dolara godišnje. Naše mogućnosti nisu ništa inferiornije od grčkih i to se lako može dokazati, pod uslovom da se već jednom generalno i energično prione raščićavanju postojeće situacije. Ovako živimo sa onim preteškim kamenom ranijih grehova i dugova oko vrata i sve više se osvedočavamo da tako nikud nećemo stići. Mi više zaista nemamo vremena da oklevamo, pa makar to značilo likvidaciju preduzeća ili likvidaciju sadašnjeg ćor-sokaka. Od dugog čekanja obično se na kraju izrodi duga šteta... M. Milošević

This article has not been reviewed yet.

Archival material identifier
1964-08-2601-2700_2621-2622
Report a problem to oder@slogi.si.