Merila, ocene i nesporazumi
Politika, 9. 8. 1964
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
MOV ANKETA » POLITIKE « O JEDANAESTOM FILMSKOM FESTIVALU U PULI
MERILA, OCENE I NESPORAZUMI
I ove godine ljubitelji filmske umetnosti pokazali su živo interesovanje za festival jugoslovenskog filma u Puli. Međutim, nikad festivalski program nije u tolikoj meri komentarisan kao ove godine. Izneta su razna mišljenja o vrednostima pojedinih filmova i o ovogodišnjoj produkciji naše kinematografije uopšte, pa često i sasvim protivrečna. To samo može da bude povod za jednu širu razmenu mišljenja. U tom smislu redakcija „Politike" obratila se nekolikim filmskim i kulturnim radnicima koji su prisustvovali ovogodišnjem festivalu i zamolila ih da odgovore na sledeća pitanja:
Da li ste videli sve filmove na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli i kakve utiske nosite sa Festivala?
Šta mislite o primedbama u pogledu idejno-filozofskih koncepcija nekih filmova, što su na kraju isticali i žiri i upravni odbor festivala, a o čemu je takođe bilo reči u štampi.
Smatrate li da je u traženju novog filmskog izraza ovogodišnji festival u Puli dao loše ili dobre primere? Kakva je po vašem mišljenju perspektiva jugoslovenske kinematografije posle ovogodišnjeg bilansa?
U ovom broju objavljujemo odgovore Antonija Isakovića književnika, Mate Relje filmskog reditelja i predsednika Društva filmskih radnika SR Hrvatske i Muharema Pervića, književnika.
Antonije Isaković: Treba menjati karakter pulskog festivala
1. U Puli 1964. video sam većinu filmova. Uzeto u celini, mislim, da je ovogodišnji festival slabijeg nivoa nego ranijih godina. Da je i beogradsko preduzeće "Avala-film" omanulo svojom produkcijom - kao veći producenata u zemlji - Pula bi doživela debakl.
2. Ja sam vam već rekao da nisam video sve, već samo većinu prikazanih filmova. I da sam sve filmove ne bih mogao o njima da raspravljam, tj. o njihovim idejno-estetskim i filozofskim stavovima koje vi pominjete, pošto upitali krѵo kratku povivsku anketu; isto tako mislim - da se ništa naročito ne postiže (naprotiv veća se zabuna čini) kada se u jednoj ili dve usputno uopštene rečenice pokušava da odrede, utvrde, idejno-estetski i filozofski stavovi bilo u jednom filmu ili u jednom delu filmske produkcije. Takav način ocenjivanja i donošenja sudova liči mi na neko mlako opravdanje. Opšta fraza muti misao, zaobilazi srčiku problema. Upravni odbor složio se sa radom i odlukama žirija.
Za najbolji film u Areni proglašen je "Službeni položaj". Film koji nije dobio „Arenu" - ni za režiju, ni za scenario. A znamo, da su glavne odrednice uspeha jednog filmskog dela u prvom redu režija, pa scenario. Kao što znamo „Službeni položaj" nije dobio nagradu ni za muziku, kameru, a ni za scenografiju, pa ni za glavnu mušku ulogu. Postavilo se pitanje na osnovu čega je najbolji? Ili je bolje zapitati: koji su to estetski kriterijumi uzimani u obzir prilikom ocenjivanja?
Takve odluke ne doprinose izgradnji kriterijuma, ne bistre nego mute.
3. Verovatno je ranijih godina dala više.
4. Dalji razvoj jugoslovenskog filma i eventualna pojava i velikih filmova (koje svi tako željno očekujemo) po meni zavisi od sledećih činilaca:
a) od materijalne baze
b) od kulturno-stvaralačke atmosfere
v) od talenata.
Prvi faktor obezbeđuje društvo, drugi faktor obezbeđuju i društvo i talenti a treći: ono što rode nacije.
Sagledajući dalji razvoj jugoslovenske filmske umetnosti u kontekstu ova tri činioca mislim da bi u budućnosti apsolutno trebalo menjati izgled i karakter festivala koje je do sada imao.
Mišljenja sam da bi trebalo napraviti smotru jugoslovenskog filma svake godine, s tim što bi se ona održavala na smenu po republičkim centrima. U Areni bi, umesto sadašnjeg festivala, trebalo pokušati da se organizuju festivali kinematografija balkanskih zemalja, za koje postoji živ interes i u drugim balkanskim zemljama. Na taj način pulski festival bi postao međunarodni, a najbolja dela naše kinematografije ogledala bi se sa delima onih kinematografija koje odgovaraju našoj snazi i razvoju. Neosporno je da bi na taj način i pulski festival stekao internacionalni značaj.
Mate Relja: Ovogodišnji festival zaslužuje izuzetnu pažnju
Video sam sve filmove osim "Dobre kobi" i koliko god je na adresu Jedanaestog pulskog Festivala izrečeno kritičkih primedaba, ovogodišnja produkcija zaslužuje izuzetnu pažnju zbog novih i često neobičnih aspekta s kojih su autori posmatrali prošle i sadašnje dane. Ovo se ispoljava naročito u odnosu na NOB, koja je preko noći dala pobude nekim autorima za bizarnijim i često egzaltiranim zahvatima u polove između kojih se odvijala narodnooslobodilačka borba. Evo tih noviteta: krvna osveta kao jedan od motiva u inače klasno postavljenoj borbi („Pod istim nebom"); traganje za ratnim humorom u poetskoj lakrdiji Štiglica (Ne plači, Petre"); „Vrtlogu" sartrovski elemenat perfidnog ubijanja oca (prva priča), dezerterstvo kao izraz ličnost nesvakidašnje sugestivne malaksalosti i sumnje u sudbinu (druga priča) i četničko-partizanski namac na koji se puna sa obe obale (treća priča); fizički i psihički debakl jednog ilegalca u atmosferi naturalističkih detalja („Izdajnik“), i, na kraju - mnogo komentarisani film „Čovek iz Hrastove šume", koji pokušava da i u krvoloku pronađe iskrice čovečnosti.
Lično ne bih imao ništa protiv svih ovih pristupa NOB-i da "Čovek iz hrastove šume" nije onako krivo poentiran i zapravo - bez završne poente. Prostor mi ne dopušta da se duže zadržim na ovom najinteresantnijem filmu festivala. No, ako se uzme u obzir da je film prošao sva društvena sita i rešeta i na kraju propušten od žirija - pa prema tome nije društveno "štetan", onda je to za mene najbolji film festivala. Režiser Popović, kompletna umetnička ekipa zaslužuju priznanje.
Za moj ukus žiri je mogao barem tri filma isključiti iz službene konkurencije, mogao je propustiti Makedonski film (što ne bi bio veliki dobitak) i mogao je „Zlatnu arenu" ostaviti ove godine u vitrini direkcije festivala. Stimulisanje komedije najbolja je odlika ovog žirija.
Mislim da sam dosad otprilike, odgovorio na sva vaša pitanja osim na poslednje. O prosperitetu naše kinematografije govorilo se u poslednje vreme mnogo i na raznim mestima. Najveća greška učinjena je 1951. godine, kad su stvaraoci i neposredni proizvođači stavljeni u status slobodne profesije. Slobodna profesija nije unapredila našu kinematografiju, jer je ona ipak bila rukovođena sa mesta u radnom odnosu. Umesto da smo nešto postigli, mi smo iskoristili u lošem smislu veliku slobodu koju je zajednica ostavila faktorima u kinematografiji. Umanjili. Sad u velikom luku, podvijena repa, vraćamo se na ista vrata kroz koja smo 1951. izašli. Predajmo filmskim radnicima pravo na upravljanje i - što je još važnije - vratimo im dostojanstvo koje su u slobodnoj profesiji zamenili duhovnom korumpiranošću.
2. - Poslovični pulski žiri su toliko puta za ovu deceniju stavljali neočekivane odluke da nas time više i ne iznenađuju. Skoro da je nepredvidljivost njegovih odluka postala običaj; pa je i ta neočekivanost, kojom žiri obično zatvara Festival, prerasla u očekivanje. Ipak, za volju istine, treba reći da ovogodišnji žiri nije imao lak posao i on ga je obavio galantno i sprilično nepravedno. Iako je podeljeno dosta nagrada one nisu prigale svima koji su ih zaslužili. Ima se utisak da je žiri nagrađivao teme filmova a ne filmove kao celokupna ostvarenja. To bi bilo čak i razumljivo, i moglo bi se pravdati, da je te nagrade dodeljivao neko drugi, a ne žiri koji je iznad svega stručno filmsko telo.
Muharem Pervić: Žiri je imao razloga da kritikuje, a ne i negira
- Za jedanaest godina, koliko se održava festival jugoslovenskog filma, već smo navikli na izvesne pojave pa nas ovogodišnja Pula nije posebno iznenadila niti ispunila osobito novim utiscima i dilemama. Nema sumnje, pulska Arena zna i jače i uspešnije i bolje filmove od svih koje smo videli ove godine. Ali skoro da u tome nema ničeg neprirodnog. Nije ni prvi ni poslednji put da se u filmskoj umetnosti za jednu godinu smenjuje godina prosečnih, pa čak i neuspelih filmova. Neprirodnije je očekivati pravolinijski, konstantni uspon u jednoj umetnosti.
Olakšavajuću okolnost producentima treba svakako uzeti i nestađene uslove u kojima se u prošloj godini radilo. Sve u svemu, ne vidim da ovogodišnji festival daje nove i posebne razloge za dramatično pitanje „Kuda ide naš film?" Naravno, bilo bi bolje da smo ove godine, pored rutinerskih i konvencionalno pravljenih filmova, videli i više onih koji traže i otkrivaju i sa više intelektualnih i moralnih ambicija ulaze u probleme savremenog života. Ali, ne treba preterivati i očekivati da jedna skromna filmska proizvodnja donese svake sezone nešto izuzetno značajno. Ohrabrujuće je što svake godine ima sve manje filmova koji ne ispunjavaju minimalne uslove za ulazak u program i selekciju festivala. Valja zapaziti da naš film danas stvaraju profesionalci i da je u njemu sve manje amaterizma.
... - Za jedanaest godina, koliko se održava festival jugoslovenskog filma, već smo navikli na izvesne pojave pa nas ovogodišnja Pula nije posebno iznenadila niti ispunila osobito novim utiscima i dilemama. Nema sumnje, pulska Arena zna i jače i uspešnije i bolje filmove od svih koje smo videli ove godine. Ali skoro da u tome nema ničeg neprirodnog. Nije ni prvi ni poslednji put da se u filmskoj umetnosti za jednu godinu smenjuje godina prosečnih, pa čak i neuspelih filmova. Neprirodnije je očekivati pravolinijski, konstantni uspon u jednoj umetnosti.
Žiri nije precizno naveo filmove na koje se sva kritika odnosi, pretpostavlja se da se radi o filmovima „Čovek iz hrastove šume", i trećoj storiji u filmu "Vrtlog". Karakteristično je da oba ova filma prevazilaze šeme i konvencije koje su domaći film i literatura izgradili i da pokušavaju da dublje i istančanije sagledaju sudbinu čovekovu u ratnoj kataklizmi, što je razlog što su se ovi filmovi našli i pred mnogim teškoćama. Osim toga, ova dva filmska dela tragaju i za autentičnijim filmskim izrazom. Što se tiče storije iz filmskog omnibusa „Vrtlog“ ona nam ne izgleda ni na koji način problematična. Režijski (Hajrudin Krvavac i Boško Šipovac), scenaristički (nekoliko autora) i glumački (Pavle Vujisić) ona spada u ono najbolje što smo videli na ovogodišnjem festivalu.
Posle svega što je dosad rečeno o filmu „Čovek iz hrastove šume" teško je reći bilo šta što ne bi krenulo nove nesporazume. Izvesno je da ovaj film daje povoda razmišljanju. Takođe mi izgleda prihvatljivo gledište da Mića Popović nije do kraja filma uspeo da provede i formuliše svoju moralističku preokupaciju; takođe je pitanje da li je srećno jednu opštu univerzalnu ljudsku dilemu situirati u nedavnu i živu istorijsku prošlost. Ali Mića Popović je, pored toga što je debitovao na filmu, imao u rukama jedan veoma složen umetnički posao i on ga nije mogao obaviti bez mane. Bez obzira, međutim, kakve i kolike te mane bile, zašto zatvarati oči pred onim što je u tom filmu nesumnjivo dobro a to su pre svega: kreacija Mije Aleksića, koja nije mogla biti previđena, a zatim opšta filmska kultura i kultivisanost sa kojom je film ostvarivan. Ako Mića Popović nije uspeo da na svakom metru filmske trake savlada delikatnu temu kojom se bavio, to nije bila stvar njegove dobre volje, nego njegovih mogućnosti i njegovog iskustva kao filmskog poslenika. Ne vidim onda opravdanje da se idejna usmerenost njegove ličnosti dovodi u pitanje, iako u njegovom filmskom delu ima mesta ideološki nedovoljno izdiferenciranih.
Žiri je imao razloga da kritikuje, ali ne i da negira. Bojim se, osim toga, da onako apodiktična formulacija kojom se poslužio žiri više zatvara, zamagljuje i odlaže sporne stvari nego što ih razjašnjava. Sve u svemu lekcija koju je žiri očitao publici nije bila neophodna ni laskava za zdravu pamet publike koja je sedela u Areni. Najzad, ako bismo se ozbiljnije zabavili moralnom i idejnom analizom filmova koji su dobili pulske nagrade našli bismo i u njima dosta natruha građanskog sentimentalizma, demagogije, pa i hipokrizije, koja proizlazi iz površnosti i šematičnosti u kojoj često sami sebe vidimo i prikazujemo.
3. - Ne bih rekao da je ovogodišnja Pula bila značajna u „traženju novog filmskog izraza". Spomenuo bih samo film „Izdajnik" Kokana Rakonjca i zanimljivo ostvarenu rolu mladog glumca Vase Stojkovića u ovom filmskom delu.
Istina bilo je stručno i profesionalno dobro napravljenih filmova (Žika Mitrović, Soja Jovanović, France Štiglic, Obrad Gluščević) i poneka dobra sekvenca u filmovima Stoleta Jankovića i Vladana Slijepčevića...
(Na četvrto pitanje M. Pervić nije odgovorio.)
LJUBA TADIĆ U ZAVRŠNOJ SCENI „MARŠA NA DRINU" KOJI SA FILMOM „NE PLAČI, PETRE" DELI ZLATNU ARENU
OLIVERA MARKOVIĆ I VOJA MIRIĆ U „SLUŽBENOM POLOŽAJU“ KOJI JE DOBIO VELIKU ZLATNU ARENU
VOJA MIRIĆ JE ZA ULOGU U „SLUŽBENOM POLOŽAJU" DOBIO SREBRNU ARENU
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika Nagrade Festivali
- People
- Ljuba Prenner Voja Soldatović Vladan Šolar Oliver Welter Anatole France Obrad Nenezić Voja Brajović Žika Živulović - Serafim
- Archival material identifier
- 1964-08-2601-2700_2683-2684