Martin iz Kranjske
Stana Đurić-Klajn, Politika, 29. 11. 1964
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
STANA ĐURIĆ-KLAJN
MARTIN IZ KRANJSKE
Kršten je imenom Martin, u selu Dvorju kod Kranja, godine 1835, onaj Jenko koji nije bio ni rod ni pomozbog pesniku Simonu, svome prezimenjaku i savremeniku. Kao Martin je i otišao u Beč na studije, ali se vratio kao Davorin. Taj preobražaj je lako objašnjiv: on se zatekao u austrijskoj prestonici upravo onda kada je ona bila i metropola sveslovenskog bratstva, panslavističkih rodoljubivih ideja, a ime Davorin je bilo prastarog slovenskog porekla. Uostalom, nije li i Aleksije Radičević postao Branko, nije li Timotije Atanacković uzeo ime Bogoboj, Đorđe Popović postao Đura Daničić, a Kosta Novaković Stojan?
Idejno-politički, duhovno i emocionalno tako pripremljen u Beču, Davorinu Jenku nije bilo teško da se snađe u novoj srpskoj sredini, u Pančevu, i da iskreno saoseća sa Srbima i sa njihovim rodoljubivim težnjama. Zato njegove nove melodije sa lakoćom prijanjaju uz stihove Vladimira Vasića „Što ćutiš, Srbine tužni“ ili Mite Popovića, „Sabljo moja dimišćijo"; štaviše, preko tih melodija, koje usvajaju i pevaju pevačka društva širom Srbije, postaju i ti minorni pesnici poznati.
Tadašnja bečka sredina šezdesetih godina prošloga veka, u kojoj su jedna za drugom nastajale đačke družine i pevačka društva „Zora“ Srba, „Velebit" Hrvata i ,,Slovensko pevsko" Slovenaca, i to u vreme kada je tek bio oboren teški dugogodišnji Bahov apsolutizam, ta sredina je snažno uticala na klijanje slovenoljubivih ideja u svih omladinaca pa i u našega Martina-Davorina. A put u slavu i slavlja otvorila mu je baš budnica na stihove Simona Jenka, ,,Napred, zastava Slave!", u kojoj reč Slava ima značenje tadašnjih omladinskih ideala - Slavije, te imaginarne zajedničke domovine svih Slovena.
No Pančevo, iako središte najstarije srpske horske kulture, ubrzo je postalo isuviše maleno polje za umetnička stremljenja talentovanog Slovenca. Beograd ga je privlačio jer mu je pružao više mogućnosti da njegove i izvođačke i stvaralačke sposobnosti dođu do izraza. Preuzeo je tada palicu dirigenta u Beogradskom pevačkom društvu, koju je Kornelije Stanković, naglan bolešću, tek bio i spustio.
Još više je urastao u srca slušalaca i zbližio se sa domaćima kada je 1871. preuzeo i višestruku dužnost u novosagrađenom Narodnom pozorištu, na domaku tek srušene Stambol-kapije. Tu je, iz dana u dan, spremao dramske glumce za pevačke uloge, tu je uvežbavao članove hora, sve odreda „sluhiste" (inače po zanimanju mumdžije, pamuklijaše, berbere, peglere, obućare itd.), tu je dirigovao i orkestrom u kome je za prvim pultom violine sedeo Petar Krstić, a za prvim violončela A. G. Matoš.
Tu je morao, pišući scensku muziku a sve za 250 talira godišnje, da stavlja na ispit i svoju stvaralačku invenciju, svaki put u drugom smeru, drugom žanru i karakteru, jer je tako raznostran i šarolik bio i sam pozorišni repertoar. Da komponuje kako u stilu romantičnih istorijskih drama Đure Jakšića, Matije Bana ili Milorada Šapčanina, u duhu francuskih vodvilja Labiša ili Montepena, tako i u narodskom tonu seoskih idila kakve su prikazivali komadi, „Bido", "Seoska lola", ,,Devojačka kletva“ ili „Potera". Svemu tome morao je Jenko da se prilagodi. Katkada mu je teško padalo to stvaranje po porudžbini, pa ipak, koliko li je puta sam komad s pevanjem imao uspeha upravo zbog Jenkove muzike, koja je iz pozorišne zgrade izašla potom na ulicu, u narod, u građanske salone?
U toj kući iznad Kara-džamije, prvoj zgradi u Beogradu osvetljavanoj raskošnim plamenovima ,,luft-gasa", nastala je, gotovo nehotice, najzvaničnija melodija Srbije, njena himna ,,Bože pravde", komponovana prvobitno kao završna horska tačka u književno bezvrednom režimskom komadu ,,Markova sablja" Jovana Đorđevića. Pošto se namah proširila popularnost melodije, Obrenovići su je prihvatili za državnu himnu, a ni Karađorđevići nisu mogli naći bolju na raznim konkursima.
No on je znao da prodre u srca Beograđana i svojim sentimentalnim bidermajerskim romansama. Pesme „Za tobom mi srce žudi", "Gde si, dušo, gde si, rano“ na primer, toliko su omilele i toliko dugo tokom godina pevane, da se najzad i zaboravilo ko je njihov autor. Smatraju se danas anonimnim narodnim tvorevinama, pa se tako i postupa prema njima: prekrajaju se, doteruju se prema ukusu pevača...
Srpsko društvo, za koje je Davorin komponovao tolike davorije, znalo je da oceni njegovu vrednost i umelo je da mu se oduži. Izabran je, kao prvi i jedini muzičar, 1869. godine člana Srpskog učenog društva, a potom i za člana Srpske kraljevske akademije, i Matice srpske, i tolikih drugih ustanova.
U toj istoj srpskoj sredini on bi svakako ostao i do smrti da nisu nastali nepredviđeni događaji kako u njegovom ličnom životu tako i na Balkanu. Godine 1908. izgubio je svoju dugogodišnju i vernu prijateljicu, veliku tragetkinju Narodnog pozorišta, sunarodnicu Velju Nigrinovu. Ostao je sam. Godine 1912. prohujao je balkanski rat. Već penzionisani kapelnik Narodnog pozorišta nije imao daljeg razloga da ostane u Beogradu.
Predosećajući kraj ne samo tako bujnog i plodnog stvaralaštva nego i života, vratio se pred prvi svetski rat u Ljubljanu. Kada je 25. novembra 1914. prestalo da kuca to srce koje je toliko ljubavi iskazivalo prema sveslovenima i prema Srbima, rat je bio u svom početnom buktanju. Austrijske vlasti su zabranile da mu se održi pogreb dostojan njegove umetničke veličine jer je bio srpski podanik... Zato je sahranjen gotovo u tišini, bez pogrebnih govora koji bi mogli izazvati antiaustrijske političke manifestacije, samo uz pevanje sopstvene kompozicije ,,Na grobih", pesme koja govori o bratoljublju i posle smrti.
No Jenko nije ni danas, pola veka posle smrti, zaboravljen. Mi se sa zahvalnošću sećamo tog izvanrednog romantičnog melodičara.
On je iskrenom toplinom nadahnuća bogato ukrasio jedan deo naše muzičke prošlosti.
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Refleksija in publicistika Opera
- People
- Eugène Labiche
- Archival material identifier
- 1964-11-3101-3200_3276