Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Jedan polovičan i jedan pun uspeh

Đorđe Đurđević, Borba, 29. 3. 1966

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
POZORIŠTE Jedan polovičan i jedan pun uspeh Mišel Paran: "Gilda zove Me Vest" i Artur Kopit: „Ah, tata, siroti tata..." na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu Autentična životna sudbina američkog pilota Iterlija poslužila je francuskom piscu Mišelu Paranu kao uostalom i mnogim drugim autorima koji su pišući o Hirošimi ukazivali na tragičnu ličnost čoveka kome je palo u deo da izbaci prvu atomsku bombu da sredstvima jedne konvencionalne scenske reportaže podseti na grozničave vizije uništenja i ljudske izgubljenosti. Dramska tvorevina Mišela Parana svakako dolazi u red onih savremenih tekstova koji su motivisani i revoltom zbog pretećih munja i senki atomskih eksplozija koje se nadnose nad vremenom i svetom u kome živimo. Ali i pored toga, ma koliko se Paran inače trudio da lik unesrećenog i raščovečenog pilota američkog — poput užasavajućih znamenja Hirošime — takođe postane simbol, opomena i optužba, njegovo dramaturški hibridno delo više je proizvoljni zbor deklarativnosti, reporterskih varijacija na temu snažnih i vrhunskih emocija, nego li uzdržaniji i neposredniji rekvijem najpotresnijem datumu novije istorije. Smatrajući da Paranov tekst, upravo zato što potpunije ne pripada nijednom stilski doslednijem žanru, pruža mogućnosti za nešto što bi se uslovno moglo nazvati totalnim teatrom, reditelj Jurislav Korenić, pokrenuo je neobuzdano i temperamentno nesvakidašnju pozorišnu aparaturu, počev od filmskih inserata i stereofonskih efekata, pa do glumačke govorne polifonije. Kao u nekakvoj svojevrsnoj cirkarmi (tehnički razume se nedovoljno uverljivoj i opravdanoj) predstava „Gilda zove Me Vest" nagonila je publiku na suočenje sa predimenzioniranom, prenaglašenom, zbrkanom i neskladnom scenskom izražajnošću. Samo na trenutke izdvojila su se svedočanstva izvornije rediteljske maštovitosti, koja se nepotrebno gubila lutajući u potrazi za nečim što je u bliskom srodstvu sa originalnošću po svaku cenu, a to će reći konfuzijom. U brojnom izvođačkom ansamblu, koliko god je to bilo u njihovoj moći iskrenijim osećanjem mere odolevali su rediteljskim zabunama senzibilni Zvonko Zrnčić (nenametljivim stavom, toplinom, glasovnom sigurnošću), sugestivna Anđelka Stojanović (pouzdanim scenskim šarmom i ležernošću) i Rudi Alvađ svojim istančanim čulima za uzbudljivu glumačku transformaciju. Mada se osvrt na bilo koju pozorišnu predstavu ne može iskazati samo jednim uskočnim sudom, čak i kada su u pitanju nezaboravni tetarski datumi čije sveukupne osobenosti oduševljavaju i nagone na poštene i gromke aplauze, rezultat koji je druge sarajevske festivalske večeri postigla Mala scena Slovenskog narodnog gledališta iz Ljubljane označio je savršenstvo glumačke igre i rediteljske kreativnosti. Gotovo je neverovatno koliko je izražajnih detalja i nijansi pronađeno u suverenom tumačenju Kopitovog teksta, u poslednje vreme sve poznatijeg ne samo zbog njegovog karakteristično dugog naslova, nego i zbog dramaturške samosvojnosti i poruka oko čijih se suštinskih vrednosti itekako mogu lomiti kritičarska koplja. Gotovo je neverovatno upravo zato što su razmere izvođačkog poduhvata o kome je reč ukazale na jednu stvaralačku dimenzionalnost koja se retko sreće u interpretaciji modernih dramskih tvorevina, i što su, istovremeno, upozorile na izuzetni sklad brojnih činilaca ove istinski privlačne predstave. Na našim pozornicama odavno nije viđena tako nenametljiva a svestrana saradnja reditelja i glumaca. Rediteljska kultura i maštovitost Žarka Petana došla je do punog izražaja zato što su njegove zamisli, osećanje mere, pouzdano čulo za tanano scensko čipkarstvo i njegove prave darovitosti bile u iskrenoj službi glumačkog senzibiliteta i majstorstva Vinka Hrastelja, Janeza Rohačeka i jedne Duše Počkajeve, koja se kao protagonista domogla neslućenih visina glumljenja bez premca. Njena čudesna gospođa Rouz — naročito u središnom monologu komada, sva u nekakvoj jedinstvenoj glumačkoj orkestraciji, vibrantna i košno raznovrsna u stavu, gestu, pokretu i glasovnim mogućnostima oplemenjenim izvanrednom zvučnošću — bila je umetnički domet koji ostaje u trajnom sećanju. Đorđe ĐURĐEVIĆ

This article has not been reviewed yet.

Report a problem to oder@slogi.si.