Na kraju balade
Dragoslav Adamović, Politika, 2. 8. 1966
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
NA KRAJU BALADE
Pula, 1. avgusta
Festival je završen. Videli smo dvadeset novih jugoslovenskih igranih filmova, od kojih je bar 15 bilo na nivou jednog potpuno zadovoljavajućeg festivalskog proseka, i - iznad njega. To je podatak koji ohrabruje i koji još jednom navodi misli na jedan naš specifičan paradoks: nikad pozicija domaćeg filma nije u ovom društvu bila teža nego sad - kažu autori, i nikad bolje filmove nismo imali nego sad - ponavljamo to i ove i prošle godine svi zajedno. Logičan zaključak je da sadašnja zastarela i destimulativna organizaciona šema naše proizvodnje u stvari je vrlo stimulativna za kvalitet rada.
Ključevima onoliko koliko je dosad bila praksa. Kao i uvek, i sad će neminovno biti onih za koje će se verovati da su oštećeni, i onih za koje ćemo se saglasiti da su kod pulskih porotnika nezasluženo prošli dobro.
Žiri je rekao svoje, nagrade su poznate, ostaje da ih prihvatimo i da se s njima pomirimo, verujući u jedno: da je u Puli suđeno pošteno, da se nije zveckalo raznim
Idući tom linijom preispitivanja i traganja uvek se ode daleko, a retko se kad nađe ono što traži, jer se sve uvek svede - na
Relja Bašić -
„Zlatna arena" za mušku ulogu
kraju balade - na pitanje ličnog ukusa i ličnog stava. To zaista uvek bude manje rezultat objektivnog, ma kako da se za tim svesno išlo i ma kako da se to objektivno pošteno tražilo. Ako ipak neko ima više prava od drugih da se smatra oštećenim, onda je to pre svih mladi debitant Dragoslav Lazić, čiji je film "Tople godine" mirne duše mogao biti prikazan i u konkurenciji. Razgovarao sam sinoć s vrlo uglednim Francuskim kritičarem Martenom: za njega je to čak najbolji film na Festivalu.
Iznosim ovo samo da bih evidentno pokazao do kog se stepena stručnjaci razilaze ocenjujući umetnička dela. Ako je žiri preterao što „Tople godine" nije pustio u Arenu, onda je sigurno i Marten preterao tvrdeći da je to najbolji jugoslovenski film 1966. godine.
"San" Puriše Đorđevića
Nastavljajući tamo gde je stao sa „Devojkom", Puriša Đorđević je, praveći svoj novi film od iste poetske građe, ponovio ono što je već jednom rekao: čar prvog iznenađenja je otpao, i mi smo, gledajući „San“ mogli samo da otkrivamo dalje sazrevanje jedne ideje, jednog stila, jednog prosedea. Ako je ovo u svemu zreliji Đorđevićev film nego prethodni, nije i neposredniji, čak se stiče utisak da je onaj prvi više bio san nego ovaj drugi koji čak to ime i nosi. Đorđević nije dovoljno jasno podvukao granice između realnog i irealnog, što u gledaocu rađa izvesnu nesigurnost pa i nelagodnost koju uvek donosi nerazumevanje. Kad je fabula u klasičnom smislu zaobiđena, kad ona kao ovde i ne postoji, reditelj mora naći precizniji ključ kojim će šifru svoga poetsko-romantičarskog sna šifrovati, da bi svakome bilo dostupno ono za čim je tragao.
„Srebrna arena" pripala je filmu „San“ reditelja Puriše Đorđevića
cizniji ključ kojim će šifru svoga poetsko-romantičarskog sna šifrovati, da bi svakome bilo dostupno ono za čim je tragao.
Izuzetna vrednost ovog filma: uzbudljiva aromatičnost srpske ustaničke 1941. godine. Još ni na jednom našem filmu nije ta slavna godina odjeknula tako sugestivno kao u nekim detaljima "Sna". Ceo glumački ansambl igrao je veoma nadahnuto, očigledno i sam ponet poetskom strukturom drame. Posebno treba istaći LJ. Samardžića, Oliveru Vučo i debitante Janketića i Begolija.
O socijalističkim pečalbarima
Bilo je veoma smelo to što se odvažio da kaže Joža Babič kroz scenario Branka Pleše: bar jedan deo istine o ovom našem problemu koliko ekonomsko-socijalne toliko i etičke naravi je priča, našim sezoncima, onima koji iz svojih siromašnih krajeva odlaze u naše razvijenije oblasti, da tamo ponude uslugu svojih mišica. Ne idealizujući ništa, smelo, gledajući nekim činjenicama u oči, autori su napravili jedan od naših najaktuelnijih filmova „Istim putem se ne vraćaj".
O filmu je bilo veoma mnogo govora u februaru i martu, kad se nalazio na repertoaru naših bioskopa. Kritika je svesrdno podržala njegov pledoaje, mada je naročito u Sloveniji bilo dosta govora i o tome da je film više govorio o nekim poluistinama. Publika je u Areni film primila s velikim razumevanjem i poštovanjem.
Neda Spasojević ostvarila je zapaženu ulogu u filmu „Put“. To joj je donelo nagradu najboljeg debitanta.
"Sedmi kontinent" Dušana Vukotića
Prvi igrani film našeg velikog majstora crtanog filma rađen je tehnički besprekorno, gotovo bi se moglo reći - na najbolji holivudski način. U tom pogledu on gotovo ničim ne podseća na domaće filmove: sve je ovde izmajstorisano, doterano, cizelirano itd. To je jedan u našem filmu dosad neviđen spektakl, i poetičan i racionalan u isti mah koji uz to neodoljivo privlači.
Vukotićev film je velika alegorija: deca - ,,najčistiji deo ovoga sveta" - kao u nekom snoviđenju pronalaze jedan divan otok na kome je sve stvoreno po meri njihove mašte i njihove lepe, naivne i poetične igre. Dok deca celog sveta dolaze na taj čarobni otok, mašinerija odraslih, stvorena da melje i ruši čoveka, panično je stavljena u pokret i prikazana s puno cinizma i ironije.
Cela priča komponovana je tako što je taj surovi i u mnogo čemu izgubljeni svet odraslih direktno suprotstavljen ljupkom svetu dečije fantazije.
Vukotić je i u svom prvom igranom filmu (u kome nastupa pedeset-šezdeset jugoslovenskih i čehoslovačkih glumaca) ostao dosledan svom poetsko-filozofskom stavu. Njegov se film gleda lako ali bi još dublji utisak ostao u nama da je više rađen srcem nego tehnikom. Ona nas, istina, fascinira, ali ne uzbuđuje onoliko koliko smo to iskreno priželjkivali.
Dragoslav Adamović.
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Nagrade Festivali
- People
- Jože Babič
- Archival material identifier
- 1966-08-6501-6600_6567-6569