Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Da samoće budu pune svjetlosti...

Telegram, 4. 9. 1964

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
In memoriam Jušu Kozaku Da samoće budu pune svjetlosti... U 73-toj godini umro je Juš Kozak, jedan od najistaknutijih slovenskih pisaca i, kao uvijek, kraj jednog životnog puta omogućio je otkrivanje onih pravih, autentičnih perspektiva u kojima se javljala jedna ličnost i jedno djelo. Kozakov opus bogat je kvantitativno i kvalitativno. Tu je veliki epski roman »Šentpeter« (1924-1926), u kojem je kroničarski opširno, a ujedno i imaginativno uzbudljivo prikazano staro, patrijarhalno i seljačko predgrađe Ljubljane, gdje je živjela porodica Kozakovih. U »Ćeliji« (1932. g.) oživljeno je njegovo mladićko vrijeme provedeno u ljubljanskom zatvoru u doba prvog svjetskog rata. Sliku ovog rata naći ćemo u noveli »Brazde« (1918. g), a događaji iz drugog svjetskog rata, kad je pisac bio konfiniran u Italiji, opisani su u romanu od dva dijela »Drvena žlica« (1947, 1953. g). U »Gašperu Osatu« (1949. g.) prikazan je lik iz partizana, kojima je pisac pristupio poslije sloma Italije, dok je »Balada o ulici« (1956. g) prikaz nove, poslijeratne Ljubljane, sa svojim novim problemima i kontroverzijama. Kroz čitavu ovu ljestvicu provlači se ciklus novela »Maske«, koji je po mišljenju mnogih najvrednije djelo Kozakova opusa. Godine 1933. štampana je u »Ljubljanskom zvonu« novela »Očeva maska«. Pred posmrtnom maskom svog oca pisac je doživio prvi impuls za stvaranje niza novela, niza imaginativnih struktura, koje su bile sakupljene u novelističkoj zbirci »Maske« (1940. g). Moto koji nalazimo na početku te knjige reći će nam dovoljno o autorovoj svojevrsnoj, filozofski i pjesnički izgrađenoj koncepciji: »Zemlja, vremena, ljudi i naši doživljaji umiru, mi im skidamo maske«. To skidanje posmrtne maske s mrtvog lica (a ne raskrinkavanje, kako se katkad pogrešno tumačilo) nesumnjivo je najljepša i najzanimljivija struktura u stvaralačkim shvaćanjima i impulsima Juša Kozaka. Ovaj, gotovo rilkeovski motiv urodio je nizom novela vrlo suptilnog tkiva, u kojem su imaginativne i misaone niti dovedene do one međusobne blizine, koja prouzrokuje dojam upravo ontološke kompaktnosti doživljaja i stila. U ostalim svojim djelima orijentiran izrazito psihologistički, uglavljen čvrsto u zdravu, jaku maticu tradicionalnog, realističkog romana s legitimnim socijalnim i ideološkim referencijama Juš Kozak je pisac koji zbog ustrajnosti i prostosrdačne odanosti velikoj struji realizma mora zadobiti poštovanje i ekstremnih modernista. Čitavo njegovo djelo jedna je poštena borba za životnu istinu i vlastiti izraz i ta, pomalo naivna, vjera u istinitost vlastitih metoda stvaranja doima se danas često simpatičnije od defetističkog i unaprijed rezigniranog stava pri izabiranju literarnih sredstava oblikovanja vlastitog djela, kakav se opaža kod nekih avangardnih pisaca. I taj Kozakov humanizam, koji u usporedbi sa suptilnom dijalektikom modernih humanizama izgleda ponešto prostodušan i jednostavan kazuje se često autentičniji od potonjih. Nadmećući se u kompleksnim analizama pojma slobode, kao polazne osnove humanizma, mnogi moderni humanisti kao da zaboravljaju da težnja koja ih u tim analizama vodi mora biti identična s ciljem analize i da definicija ljubavi među ljudima ne može biti postignuta ni najsavršenijom metodologijom, ako ta metodologija nije nadahnuta ciljem u službi kojeg je izgrađena, tj. ljubavlju prema ljudima. Ma kakva bila konačna vrijednost Kozakova opusa u jugoslavenskim književnim razmjerima, treba priznati da veličina ljubavi prema čovjeku u njegovim djelima predstavlja uvijek nešto što izaziva poštovanje. I njegove rečenice u »Baladi«: »Da bi im radost i ponos bili zbilja. Da samoće budu pune svjetlosti« (kako je to pjesnički preveo M. Slaviček) ostat će uvijek one rijetke jezične strukture koje sadrže u sebi svu bitnu problematiku egzistencije, pa ma kako se ona tumačila.
Note
Nekrolog; Balada o ulici;
Archival material identifier
1964-09-2701-2800_2777
Report a problem to oder@slogi.si.