Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Opasnosti od pretjerane osjetljivosti

Jozo Puljizević, Vjesnik, 6. 2. 1966

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
INTERVJUIRANI BIRA Josip Vidmar: Upprik 6.2, Opasnosti od pretjerane osjetljivosti -Na redovnoj skupštini Slovenske akademije znanosti in umetnosti ponovno ste izabrani za predsjednika. Kad je zamro aplauz priznanja tom izboru, kad je završila ceremonija, koje su vam se, druže Vidmar, prve brige javile s obzirom na budući rad Slovenske akademije? Koji će poslovi Slovenske akademije biti najhitniji u vašem »mandatnom roku«? - - U sadašnjem trenutku najvažnija mi je briga kako će se, u uslovima privredne reforme, financirati Slovenska akademija znanosti in umetnosti. O tom financiranju ovisi da li će ta institucija moći izvršavati svoje zadatke. - Kažete da je osnovno pitanje financiranje Slovenske akademije znanosti in umetnosti? Zar je moguće da bi Slovenska akademija u uslovima ne znam kakvih restrikcija mogla doći u položaj da bude ugrožena. Pazi li se dugoročnije na rad Slovenske akademije znanosti in umetnosti da ne bi u nekom kritičnom trenutku neočekivano došla u nezavidnu financijsku situaciju? - U tom pogledu ne mogu se potužiti, jer je Slovenska akademija znanosti in umetnosti ovdje u Sloveniji vrlo uvažena i poštovana institucija ali, ipak treba reći da ta institucija živi u srazmjernoj oskudici, jer neki naučni zadaci ipak traže veća sredstva od onih koja imamo na raspolaganju. No, za sada je kod nas veća oskudica u prostorijama negoli u novcima. Ne uspijevamo smjestiti sve svoje laboratorije i institute u zgradama Akademije. A doći do novih prostorija - to znači imati novaca kojih nemamo! - Ako zaobidemo ova financijska pitanja koja nisu isključivi problem samo Slovenske akademije znanosti in umetnosti što će u radu te Akademije biti najvažnije i u vašim moćima da rješavate? - Najveće brige i ja i cijela Akademija imat ćemo pri provođenju opsežnog rada na stvaranju rječnika slovenskog književnog jezika. To je vrlo obiman rad koji će biti, možda, završen tek za deset godina i već sada zapošljava oko 60 stručnjaka. Nadalje, moramo završiti publikaciju našeg Biografskog leksikona... -Ali taj leksikon već izlazi, koliko ja znam, blizu dvadeset i pet godina? Tačno, ali ne krivicom Akademije, jer Akademija u tom poslu učestvuje tek poslije rata. Taj posao treba svakako završiti, treba tu mnogo toga još i nadopuniti, jer u ranijim svescima nije, na primjer, posvećena pažnja našim političarima, itd. Daljnja nam je briga naš speleološki institut ili Institut za istraživanje krša. Taj institut nije značajan samo za nauku nego i za našu privredu, a i za vojsku. Za privredu je važno da pronađemo izvore vode, izvore energije u samom kršu kako bi se na samom mjestu mogle stvarati hidrocentrale ili uopće neke zbog agrikulture koja se mora, barem u nekim svojim vidovima, razviti u tom kršu jer krševiti pojasevi u Sloveniji još su uvijek pasivni. -Mislim, druže Vidmar da još ni izdaleka nisu iskorištene sve mogućnosti za međusobnu suradnju Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije znanosti i umetnosti. Kakav konkretan prilog toj suradnji mogu u vremenu vašeg mandata dati Slovenci? -Naše tri akademije ipak surađuju vrlo intenzivno, a to se najbolje vidi po tome što je stvoreno trinaest međuakademijskih odbora sa specijalnim naučnim zadacima: jugoslavenska fauna, flora i gea, evidencija i publikacija svih spomenika antike u Jugoslaviji na čemu zajednički rade sve tri Akademije. Dakle, suradnja postoji. Istina, mi smo u mnogo bližoj suradnji s Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu, već zbog manje geografske distance a i zbog toga što smo izašli iz vrlo srodnih historijskih prilika i to nam omogućuje bolji kontakt i bliže razumijevanje s obje strane. -Ipak bih mogao utvrditi da je suradnja naših Akademija još uvijek suviše konvencionalna. Ne bi li ta suradnja mogla naći neke nove, bolje forme? -Koje bolje forme? -Što bi, na primjer, naše tri Akademije mogle učiniti još više u daljnjem upoznavanju i zbližavanju jugoslavenskih naroda, već i zbog toga što smo u posljednje vrijeme ponekad svjedoci pojava oživljavanja nekih šovinističkih reagiranja koja mogu štetiti. Možda bi naše Akademije mogle na tom terenu pomoći da neki udomaćeni prividi istine budu naučno okvalificirani kao laž, a da činjenice i istine o uzajamnoj suradnji i nužnosti suradnje dobiju još veću vrijednost? - Slažem se da naše Akademije moraju imati i taj zadatak o kojem vi govorite! Evo, mi smo sada u Akademijama pred prilično dubokom reformom: uvest ćemo u Akademijama neki treći vid (premda to nije adekvatan izraz) akademskih članova. Bit će to vanjski suradnici Akademija koji će se organizirati u pojedinačne grupe, a te grupe omogućit će da, prvo, sve Akademije imaju evidenciju (svaka u svojoj republici) o čitavom naučnom radu koji se zbiva u zemlji i tako će Akademije moći direktno regulirati naučni rad i usmjeravati ga. Pošto će pri tom reguliranju i usmjeravanju Akademija imati uvid u ono što se zbiva i u ostalim republikama, mi ćemo već po nužnosti posla morati surađivati veoma intenzivno is Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu i sa Srpskom akademijom znanosti i umetnosti u Beogradu. Tu će se stvoriti dublje poznavanje naučnog života u pojedinim republikama u svim Akademijama. Također ćemo morati sporazumno podijeliti neke naučne zadatke među pojedine republike i to u skladu s mogućnostima koje postoje u republikama. Mislim da će sve to, barem u naučnom sektoru, mnogo pripomoći da dođe do dubljeg razumijevanja. I ne samo do dubljeg razumijevanja nego i do sporazumnog usmjeravanja i dirigiranja naučne djelatnosti. Prošle nedjelje u NIN-u drug Milentije Popović je govorio o raznim oblicima nacionalizama, počevši od velikodržavnog nacionalizma do nacionalizma velike nacije. Upozorio je komuniste u Srbiji na posebnu važnost tog pitanja, pa je kao primjer i iznio neka tumačenja, čak i šovinistička, konkretno u odnosu na aprilske događaje 1941. godine, tumačenja na koja, kaže on, »u Srbiji nije dovoljno javno reagovano«. Šovinizmu je oštro, argumentirano govorio u »Vjesniku« i Marko Ristić, baš u ovoj rubrici »Intervjuirani biraju«. O pojavama i nacionalizama i šovinizma govorio je nedavno i drug Bakarić. Želio bih da i vi, kao jedan od uvaženih predstavnika slovenske sredine, kažete nešto i o oblicima šovinizma ili nacionalizama u Sloveniji, ukoliko, po vašem mišljenju, ti oblici u Sloveniji postoje. Zašto? Zbog toga što demaskiranje svih tih pojava pomaže efikasnijoj borbi protiv takvih pojava. A svatko na »svom terenu« najbolje poznaje prilike. Pristao bih na kraju krajeva da se neke pojave u Sloveniji mogu nazvati čak šovinizmom. Premda mislim da je šovinizam kod Slovenaca uopće teško definirati, jer šovinizam je uvijek agresivan, ekspanzivan, a Slovenci nisu agresivni i ekspanzivni. Samo smo, srazmjerno, osjetljivi za ono što smatramo da je naše pravo. I iz toga osjećaja, dakako, nastaju neke oštrije reakcije na neka fakta ili zbivanja koja se kod nas tumače u tom smislu da je to na djelu pokušavanje nekog raznarodovanja i od takvog se tumačenja moramo braniti. Mislim da kod nas postoji često i pretjerana osjetljivost ali katkad ima stvari zbog kojih i treba da se reagira i koje su za nas u mnogo čemu neprijatne. - Možete li navesti neke konkretne primjere? -Mogli bi se navesti neki primjeri. Evo, na primjer, tretiranje slovenskog jezika u ovoj zemlji. Ne mislim da bi u tom pogledu trebalo ne znam što učiniti, samo treba ipak da svaki jugoslavenski građanin barem pokušava, na primjer, razumjeti slovenski jezik, kao što mi svi Slovenci razumijemo i hrvatskosrpski, pa čak donekle i makedonski. Mislim da bi to trebalo postići, jer to nije pitanje neke naročite inteligencije, nego samo volje i htijenja. U vezi s tim ima još mnogo pojava na koje smo osjetljivi. Na primjer: odnos nekih centralnih institucija prema Ljubljani, prema ljubljanskoj kulturi, i tako dalje. Katkad u tim institucijama imaju stav kao da je ovdje provincija i da su naše institucije druge kategorije... - Odakle dolaze takva tumačenja? - To često ne dolazi od nekog centralnog šovinizma. To je posljedica neinformiranosti o nama. A i ta neinformiranost rezultat je nekog raspoloženja u centru naše države gdje se ipak vjerojatno na pojave kod nas gleda drukčije nego na pojave koje žive u centru. U ovim intervjuima u »Vjesniku« govorilo je do sada dosta ljudi, Razgovarajući, na primjer: s Dobricom Cosićem, u međupauzama objavljenog dijaloga mogao sam zaključiti da Dobrica Cosić sa žaljenjem konstatira da ga neki kulturni radnici u Sloveniji ipak nisu potpuno shvatili, da ga interpretiraju drugačije nego što on u stvari misli. Kakvi se to otpori u Sloveniji javljaju na mišljenja Dobrice Cosića? Mislim da je logično da baš vama postavim to pitanje -jer postoji čak i neko neslaganje između vas lično i Dobrice Cosića? -Mogao bih reći samo ovo: napisao sam jedan članak u »Sodobnosti o nacionalnom osjećaju kod Slovenaca danas. Taj je članak, na primjer, jedan austrijski publicist, koji ga je nedavno i citirao, okarakterizirao kao oprezan članak, diplomatski. A Dobrica Cosić je zbog nekog svog osjećanja imao potrebu da me zbog tog istog članka vrlo oštro napadne u »Praxisu«. Jako oštar napad i, po mom mišljenju, čak donekle i bezobrazan! To mene ne boli zato što se to odnosi na mene, nego me boli zbog toga što mislim da je to kod njega neka hiperiritacija koju jako teško razumijem. A koja mi se čini da je u vezi s nekom nacionalnom iritacijom u Srbiji uopće. - Možete li dati karakteristiku te iritacije? - Teško. Ne bih mogao govoriti o cjelini, mogu govoriti samo o Cosiću. Iako on sebe postavlja kao reprezentanta najboljeg i najrazvijenijeg dijela Srbije, ipak. mislim da on odgovara samo za sebe samoga, a ne za tu cjelinu. I mislim da se njegova hiperiritacija, kako sam to nazvao, nalazi u tome da mu se čini nevjerojatno i neshvatljivo to kako može danas u ovoj zemlji jedan Slovenac osjetiti nelagodnost u nacionalnom smislu. On ima osjećaj da ipak on odgovara i za taj osjećaj i za uzroke koji su izazvali taj osjećaj. slite: jeste li ovakvom ocjenom kakvu ste dali pogodili u srž problema i može li se ipak dogoditi da ovakvim tumačenjem nanesete nepravdu Dobrici Cosiću? Smatrate li da drugačiji pristup njegovu mišljenju ne postoji? - Sve što sam vam sada rekao o tome sam i pisao. Mislim da sam tačno pogodio stanje Ćosićeve svjesne reakcije. A kako podsvjesno idu i teku u njemu tokovi njegovih osjećaja u vezi s našim nacionalnim pitanjima to je druga stvar. Dakako, uvjeren sam u njegovu dobronamjernost, u to nema smisla sumnjati. Inače ne bih s njim ni razgovarao, samo sam ga htio upozoriti kako svjesno izgleda taj njegov stav nasuprot našem nacionalnom osjećaju u današnjoj Jugoslaviji. -Molim vas, obojica smo dužnici Ervinu Šinku, koji je, predlažući vas za nastavak ovih razgovora, zamolio da vas podsjetim na razgovor što ste sa njim vodili u Novom Sadu za vrijeme Sterijinog pozorja. Budite ljubazni i odgovorite na tu Šinkovu molbu. - Sve što sam malo prije govorio ilustracija je onoga što Šinko spominje. Mi smo tada, u Novom Sadu, razgovarali baš o nacionalnom pitanju i o onom osnovnom članku i o nekim reakcijama koje su se već tada mogle čuti u krugovima nekih srpskih pisaca. O tome smo Šinko i ja razgovarali. Protumačio sam mu svoje stanovište i, dakako, ustrajao na tom stanovištu i branio svoje pozicije. Iako ih Šinko i nije napadao. Ipak bih na kraju ovog razgovora htio postaviti jedno pitanje koje mene naročito zanima, a uvjeren sam da će vaš odgovor zanimati i čitaoce ovog intervjua. Godinama pratite rad ljubljanskih kazališta kao kazališni kritičar. Recite: kakva je sadašnja karakteristika slovenskih kazališta u odnosu na scenski izraz. Poznato je, naime, da su Slovenci, barem na djelima, na primjer, Cankara i još ponekih slovenskih autora njegovali vrlo istančan, detaljistički razrađen scenski realizam. Primjećuje li se danas odstupanje od toga k jednoj, nazovimo to, modernizaciji scenskog izraza, ili se ostalo na »dobrim starim tradicijama«? - Mislim da je razdoblje dobrih, starih tradicija završeno! Mislim da naše kazalište, Slovensko narodno gledališče, jako vidno odstupa od starih putova i od pravca koji je ranije bio generalan u našem kazališnom životu. No, ipak bih sadašnje razdoblje u slovenskim kazalištima trebalo nazvati period traženja nekih novih putova. U tom traženju dešavaju se teške greške, događaju se svakojaki pokušaji i smišljeni i neosmišljeni, pokušaji provedeni i s ukusom i bez ukusa, pokušaji s instinktom za umjetničku funkcionalnost i bez tog instinkta, i sve to egzistira, katkad dobro, ali katkad zaista loše, i zbog toga je linija umjetničkog uspjeha našeg kazališta jako u njihanju i sa zaista jakim i katkad neugodnim amplitudama. - Vjerojatno već imate pripremljen prijedlog tko treba da nastavi dijalog na ovoj stranici iduće nedjelje. Danas smo dosta vremena posvetiti traženjima rješenja za međusobno bolje zbližavanje i razumijevanje naših ljudi. Može li vaš sugovornik iduće nedjelje također dati svoj prilog toj temi? Uostalom, logično je početi iz početka. Dakle, tko će iduće nedjelje govoriti na ovoj stranici? -Mislim da treba postaviti direktoru »Vjesnika« drugu BOŽI NOVAKU pitanje: što za njega proizlazi iz generalnog smisla svih tih intervjua koje ste do sada objavili u Vjesniku«. I za njega lično, i za njegove obaveze prema našem društvu i našoj zajednici. I dalje: može li reći kako ispunjavaju funkciju sporazumijevanja i upoznavanja između naših naroda i naših kultura sva naša sredstva za masovnu komunikaciju, kao što su radio, televizija i štampa. Da li, po njegovom mišljenju, sve te institucije rade ono što bi trebale da rade i što on predlaže tim institucijama i službama da bi usavršile svoj posao u vezi s ovom vrlo važnom i bitnom funkcijom za egzistenciju naše države i za zdravlje naše zemlje. Eto, to bi bio njegov prilog temi kojoj smo mi posvetili današnji razgovor. Pitanje za slijedeći razgovor: Kako funkciju sporazumijevanja i upoznavanja između naših naroda i naših kultura ispunjavaju radio, televizija i štampa? Razgovore vodi: Jozo PULJIZEVIĆ

This article has not been reviewed yet.

Archival material identifier
1966-02-5301-5400_5389-5390
Report a problem to oder@slogi.si.