Pohvala amaterizmu
N. F., Telegram, 2. 9. 1966
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
Pohvala amaterizmu
Razgovor s drom Dragom Ivaniševićem, predsjednikom Desetog, jubilarnog festivala dramskih amatera Jugoslavije koji je održan u Hvaru od 26. VII do 13. VIII.
Molimo vas da za čitaoce »Telegrama« kažete što je za dramske amatere Jugoslavije značio ovaj festival u toku proteklih deset godina.
Festival dramskih amatera Jugoslavije ili, kraće, Hvarski festival djelovao je u ovih deset proteklih godina kao stimulator dramskog amaterizma na cijelom teritoriju Jugoslavije. Svojim takmičarskim, a i radnim karakterom (analizama i diskusijama poslije svake predstave, seminarima, izmjenom iskustava) festival je uvelike podigao kvalitetu naših dramskih amaterskih ansambla. Budući da je Hvarski festival uspio postati atraktivan za naše amaterske dramske ansamble, to su prednatjecanja u republikama za taj festival postala vrlo živa. Izračunali smo da godišnje u Jugoslaviji učestvuje u prednatjecanjima otprilike 10.000 amatera pred 250.000 gledalaca. Kad smo već kod statistike, treba da kažem da je u proteklih deset godina učestvovalo na Hvarskom festivalu otprilike 3000 amatera u sastavu 141 ansambla.
Znamo da je naš amaterizam koraknuo naprijed. U čemu su, prema vašem mišljenju kvalitete današnjeg amaterizma prema onom otprije 10 godina?
Savjeti članova žirija ili voditelja seminara koje su sačinjavali istaknuti kazališni stručnjaci nisu mogli ostati bez odjeka. Sustavnim radom postigli smo da naši amaterski dramski ansambli stručnije, s razvijenom odgovornošću za kolektivni i pojedinačni rad, izgrađuju predstavu. Uglavnom, mislim da je pojam kvalitete postao blizak u toj djelatnosti u kojoj dotad dramskog amaterizma nije ni bilo ili je bio vrlo slabo razvijen.
Kakav je odnos između amaterskih i profesionalnih kazališta?
Ne znam po koji put, moram se ograditi i od pomisli da izjednačujemo profesionalce s amaterima. Ali, kako su početak i osnove glumačke umjetnosti te izražajna sredstva i u jednih i u drugih ista kako se umjetnički dokumenti ne mjere visinom fiksnih, povremenih ili nikakvih plaća, u principu onaj koji se sav predaje svojoj umjetnosti, a ima dara, može biti njezin izabranik, sretan ili nesretan, sit ili gladan ali izabranik. Međutim, iako je jedan između zadataka kazališnog amaterizma da priprema svoju publiku za sve veće kazališne doživljaje, nikako ne mislim da amateri trebalo da budu zamjena za profesionalce.
Čuju se glasovi da se u nekim amaterskim kazalištima amaterima plaća njihovo djelovanje. Što mislite o tome?
U našoj zemlji nejednako je razvijen teatarski život pa ima slučajeva kojima pogoduju financijski propisi (ugovori za izvjestan broj premijera odnosno repriza), odnosno, nekim amaterskim kazalištima doista je namijenjena uloga zamjene za profesionalna kazališta. U tim slučajevima logično dolazi i do zahtjeva za nekom nadoknadom. Međutim, ja nikako nisam sklon da amateri na taj način, postanu u neku ruku profesionalci. Ipak, ne smatram da bi trebalo i u toj stvari udarati glavom o zid.
Kako gledate na sudjelovanje profesionalnih redatelja u amaterskim ansamblima. Nije li možda bolje i tu delikatnu dužnost prepustiti redateljima-amaterima?
Profesionalni redatelji, ako znaju raditi s amaterima, veoma su korisni. Ako bismo ih udaljili iz amaterskih kazališta, onemogućili bismo prave teatarske stručnjake da pomognu amaterima. Naravno, i amateri-redatelji mogu raditi sa svojim ansamblima u koliko imaju talenta i znanja.
Ima li problema oko repertoara amatera? Kakva djela igraju i čime se rukovode u sastavljanju programa?
Repertoar amaterskih kazališta uglavnom je isti kao i repertoar profesionalnih kazališta. Kažem uglavnom, jer prema velikoj različitosti amaterskih kazališta među kojima ima studentskih, gradskih, seoskih, a i prema strukturi publike, bira se repertoar. Studentski ansambli, već prema svojoj strukturi i sredini u kojoj djeluju a koja je, većinom ona velikih gradova, prirodno, jest da budu avangardni u izboru repertoara i načinu izvođenja. Ima i slučajeva kada se studentski ansambli bave revalorizacijom staroga repertoara u suvremenoj izvedbi. Stavljajući akcent avangardnoga na studentske ansamble, ne mislim da i ostali nestudentski ansambli ne bi trebalo da imaju ili nemaju avangardnih težnji, osobito ako se pojam avangarde izjednači s pojmom suvremenosti. Međutim s repertoarom, s teatarskim djelima koja stoje na raspolaganju našim amaterima situacija je dosta loša. Naši književni časopisi, pa i ono malo strogo teatarskih i kulturno-prosvjetnih, ne štampaju dovoljno ili uopće teatarska djela. A naša izdavačka poduzeća vrlo nerado upuštaju se u sustavno objavljivanje teatarskih djela. Mi ne samo da ne znamo što se događa u svijetu, već nemamo ni pristupačnih izdanja dramske literature iz naše baštine, a ne znamo ni što se danas u toj grani stvaralaštva događa u drugim našim republikama. Jednostavno, nismo organizirali taj posao publiciranja, stimuliranja i međurepubličke razmjene teatarskih djela.
Pruža li se dovoljna pomoć amaterima? Kako na rad amatera gledaju kulturno-umjetnički organi općinskih skupština?
- I tu cvjeta različitost. Kako gdje. Neki organi općinskih skupština veoma se odgovorno odnose prema amaterizmu shvaćajući njegov golemi društveni značaj te vode o njemu brigu kao o jednoj potrebi društva i pružaju mu i materijalnu pomoć.
Imaju li amateri svoju publiku i je li ta publika brojnija u manjim ili većim mjestima?
- Teatar bez publike ne može postojati. Budući da je naš amaterizam veoma razvijen, znači da ima i svoju publiku. Ako su naši veliki gradovi sastavljeni od velikog broja radnika koji su došli sa sela, veoma je korisno, miješajući ih s ostalim urbaniziranim građanima, razvijati među njima dramski amaterizam.
Kako je došlo do stvaranja Hvarskoga festivala i kakve su mu perspektive? Mogu li se tim festivalom obuhvatiti i ostale grane umjetničke amaterske djelatnosti - npr. zborno pjevanje, folklor, naivno slikarstvo itd?
Savez amaterskih kazališta i kazališnih društava Hrvatske bio je inicijator i realizator ideje o jugoslavenskom festivalu. On ga je u četiri prve godine organizirao i inzistirao na tome da se osnuje upravni odbor festivala u kojem će biti zastupljeni, preko svojih predstavnika, svi naši republički amaterski savezi, odnosno, odgovarajuće društvene ustanove. Dakle, od 1957. festival je općejugoslavenski, jer u njemu od početka sudjeluju najbolji ansambli iz svih naših republika. Ako nam je stalo do našeg dramskog amaterizma, moramo svim silama nastojati da ovu godišnju smotru dostignuća na tom polju produžimo. Jedino tako, uspoređujući se, natječući se u scenskom oživljavanju dramskih tekstova, izlazeći iz svojih uskih okvira komuna pa i republika, upoznavajući jedni druge, sklapajući radne veze, naši će amateri i dalje napredovati. Moguće je obuhvaćanje i drugih grana amaterizma ali to zahtijeva, bojim se, velike izdatke. U tih deset proteklih godina pokušavali smo dovoditi i pjevačke zborove a i folklorne ansamble. Imali smo i reviju amaterskoga filma, međutim, sve to iziskivalo je velike materijalne izdatke. Ja bih, uz folklor, u Hvaru, najradije vidio, i to ne samo zbog stranaca, nego zbog napretka našeg kazališnog amaterizma - i neke inozemne kazališne amaterske ansamble. Uspoređivanje s inozemnim amaterskim trupama veoma bi pomoglo još bržem i kvalitetnijem razvoju naših amaterskih ansambla.
N. F.
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Ljubiteljsko gledališče Festivali
- Archival material identifier
- 1966-09-6701-6800_6737-6738