Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Moja najveća kriza

Jozo Puljizević, Vjesnik, 4. 9. 1966

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
MOJA NAJVEĆA KRIZA KOSTA SPAJIĆ: Gavella je prerano otišao »Odlazak Branka Gavelle, njegov nepovratni odlazak - bila je i do dana današnjega ostala moja najteža kriza u životu.« Bez dvoumice, bez »vaganja« različitih po težini doživljavanja istorodnih događaja, bez dugog unutarnjeg monologa i preispitivanja, i bez krivičnog otpora prema jednoj svojoj intimnoj ispovijesti - Kosta Spaić govorio je o svojoj najtežoj životnoj krizi, riječima jednostavnim, riječima zatvorenim u smisao svoje namjerne nedopadljivosti, riječima nekog relativističkog mira koje su, možda, i glas rezignacije, riječima neprebolnog sjećanja na jednog jedinog čovjeka u našem kazalištu kojeg su, u želji traženja pravog sinonima za vrijednost i značenje pojma otac zvali »stari«. Gavella se prema svim tim redateljima svoje glumačke pedagogije - a to su pored Spaica Violić i Radojević, i Šošić i Paro, i Durbesić i drugi - odnosio kao mentor koji ima očinske obaveze, ali i prava da bude naglašeno subjektivan, ličan u iskazivanju naklonosti i ravnodušnosti, strasno prisutan u svakom svom intimnom zadovoljstvu zbog uspjeha svojih »štićenika«. Svi su oni u zlatnim danima zagrebačke Kazališne akademije disali kao jedan, pod znamenom istih ili sličnih ambicija radili jedan svoj teatar, i svakom ponaosob najveći je, najsuperiorniji kriterij u tom radu bio Branko Gavella. ->Ti dani naše teatarske mladosti bili su bezbrižno naše režiranje po pravim i imaginar­nim pozornicama, nešto kao iskonska radost igre i nikada nismo umjeli posumnjati u svoju nepogrešivost. A vjerujte, naprosto se i nije moglo griješiti, nisu se mogle raditi loše režije, loše predstave. Radili smo mozaične dijelove svog teatra, detaljima smo posvećivali svu svoju spretnost i invenciju i nikoga nije boljela glava kako da se sve to ugradi u jednu kičmu predstave, u cjelinu. Genaralna linija te naše »igre u teatru« bila je prepuštena velikom starcu. On je svuda pritjecao u pomoć, pozvan i nepozvan - bio nam je uvijek prisutan baš u najbolji čas. I bezbrižan je to bio, divan život.« -Zar se, Kosta, ne kajete kada upotrijebite tu rečenicu »pritjecao je pozvan i nepozvan«? »Gavella mi to nikada kasnije u životu nije predbacio. A toga ljetnog, užarenog dana u Dubrovniku, prijepodnevnoj probi Držićeva »Skupa«, kada već izgubih snagu da sam sebe svladavam, slušajući njegove uporne primjedbe sa strane negdje u »gledalištu«, nisam mogao a da ne budem neuljudan. Vjerujte, bez želje da uvrijedim starog, izletjelo je iz mene »Neću dadilje«. I nakon jedne kratke i panične pauze Gavella je gosparski ponosno, povrijeđen i mrk, kvocajući svojim štapom po kamenu, otišao s probe. Ni osvrnuo se nije. A kasnije - već su iz njegova »emigrantskog štaba« u dubrovačkoj Gradskoj kavani stizali k nama na probu emisari, noseći zle vijesti o ljutitom starcu, ali i dobre znakove da će mira opet biti. Takav je bio do smrti.« Naravno, značenje riječi kriza suviše je usko i ne iscrpljuje se u neodžalovanom nestanku jednog čovjeka kakvog nikada više neće netko jednak zamijeniti. Nismo mistici i znamo da može biti još velikih ljudi u našem teatru - ali jednoj je generaciji dato pravo da zaustavi upoređivanja. Generacija Spaićeva ne može nikada više imati svoga drugog, novog Gavellu. Krug se zatvorio smrću i vrijednost uspomene je u neponovljivosti čovjekovoj i iskustvu koje se, njegovo a prema tome i originalno, neće više moći, barem za njih otkupiti novom ličnošću. Spaić, mi, mišlju okrenut k prošlosti, tumači kako su u općem značenju pojma krize njegova generacija, a i on sam, prebrodili jednu tešku krizu i kako (ne) prebrodavaju još jednu također tešku. »Ja znam za dva sudara s vremenom. To je bilo 1948. godine, kada smo bili vrlo mladi, a romantičarskoj nekritičnosti potpuno skloni. Zanimalo nas je samo ono u šta se može od prve vjerovati i to vjerovati do kraja. Bez trunka skepse. I onda je u toj vatri došlo otrežnjenje 1948. godine. Počele su prodirati nove, svježe, a veoma aromatične političke ideje o socijalizmu, o svjetskoj revoluciji. Sve je staro bilo stavljeno pod znak pitanja. I to temeljito preispitivanje svog creda imalo je reperkusije na naše stvaralaštvo. Da, ali baš tada je bio među nama Gavella, i princip nekorumpirane vjere u iskrenost i istinitost teatarske umjetnosti postao nam je novi credo. Ali sada, vidite, Gavelle nema a ja pitam kako da se izvučemo iz osjećanja druge naše krize koja nas ne bira i koja nam nudi opasne šanse potkupljivanja. Kultura se mora odrvati komercijaliziranju, umjetnost ne smije biti u dosluhu s profanom prodajnošću svog značenja. To traženje pravog puta i neospornog mjesta umjetnosti u svijetu ekonomskih zakona dramatično je i može ostaviti traume. Čini mi se, sve mi je dalji i dalji cilj koji sam sebi postavio u kazalištu. Možda se ja ne umijem prilagoditi sadašnjoj situaciji ili možda postoje neki faktori izvan mene koji negativno utječu na moje raspoloženje i na trajnost moje vjere. Cilj kojem težim - možda neću moći postići: stvoriti ne jednu predstavu, nego jedan teatar, jednu viziju teatra. To je sada veoma, veoma daleko od mene. Šta ćete, ne mogu se miriti sa činjenicom da je najznačajnije mjerilo u umjetnosti - rentabilnost i ekonomika. To u meni izaziva teške drame. I evo, u takvim novim porazima opet nema Gavelle koji bi umio vidjeti izlaz.« Gavella je na bolničkoj postelji, nekoliko dana prije smrti, vodeći svoj posljednji razgovor sa Spaićem, odjednom prestao biti hladnokrvan (kakav je bio do posljednjeg časa) i samom sebi postavio pitanje upućeno, zapravo, nasljednicima: »Što ćete vi jadnici i kako ćete?« To je bio razgovor jednog februarskog poslijepodneva. U bolničku sobu Gavellinu došli su Kosta Spaić i Ranko Marinković. »Početkom godine u kojoj je kasnije Gavella umro ja sam bio u Finskoj. Otišao sam u Helsinki u siječnju i kada sam se vratio u Zagreb - Gavella je već bio u bolnici. Izdržao je operaciju i nije bilo nikakvih loših znakova. Liječnici su bili optimisti - a nama nije ni na kraj pameti padala pomisao da bi stari mogao nestati...« Nestrpljiv da čeka ozdravljenje, nestrpljiv da bilo šta odlaže, nestrpljiv za lagano, postepeno vraćanje pozornici i teatru Gavella je zahtijevao da se rad nastavi kod njegove bolesničke postelje. Kao tadašnjem rektoru Kazališne akademije dolazili su mu suradnici na dogovor, i to su zapravo bile prave radne sjednice. Čak je i jedan junak skorašnjih semestralnih ispita, nevičan govornim vježbama, na lični zahtjev Gavellin dolazio u bolnicu i u tišini bolničkih hodnika moglo se čuti kako Gavella strpljivo, po tko zna koliko puta, vraća svog pitomca na stihovima Homera. »Ja nikada neću zaboraviti tu nepresušnu energiju starca. Ne smijući se maknuti dalje od kreveta, Gavellu bismo zatjecali kako onako ogroman, težak, trom, kleči na podu pored kreveta i naslonjen na ležaj - piše.« A onog poslijepodneva kad je Spaić doživio posljednji susret s Gavellom, veliki nestor teatra već je igubio vjeru u sretan ishod svoje bolesti. Nadomak kraja on je slutio posljednji razgovor. »Sjećam se kao sada, s jezom tu sliku vidim uvijek iznova. Gavella je ležao nauznak na postelji, ja sam došao da se s njim oprostim jer sam za dva dana morao opet u Finsku, i mi zapravo i nismo dugo i mnogo govorili o teatru. I opraštajući se sa mnom, stari je očima mutnim od suza, zagrlivši me, rekao: »Mali, ne budemo se više nikada vidjeli.« Tog trenutka bilo je možda najlakše demantirati te njegove crne riječi jednim nespretnim osmijehom i ne baš vještim utjehamada će sve dobro svršiti. Ali kada sam kasnije u Finskoj doznao da je Gavella umro taj posljednji susret s njim, iz sata u sat, rastao je u meni kao moj najteži životni šok.« Postoji čudna koincidencija u zajedničkoj suradnji Gavelle i Spaića. Njihovo prvo poznanstvo pada u doba kad je Spaić prvi put postavljao Držićev »Skup«. Onog hladnog travanjskog dana, kad je u Helsinkiju snijeg bio visok četiri metra, vijest o Gavellinoj smrti zatekla je Spaića na probi Držićeva »Skupa«. »Kao i svakog dana u Helsinkiju nešto sam ranije dolazio na jutarnje probe, da bih prije ulaska glumaca pregledao poštu i pročitao novine. Među pismima tog dana bilo je i pismo majčino. Nešto sam stalno oklijevao da otvorim to pismo, zapravo zbog vrlo nevažnih sitnica: zbog nekog zanimljivog naslova u novinama, ili neke fotografije ne sjećam se više. I kad sam otvorio pismo, i kada sam pročitao zakasnjelu vijest o Gavellinoj smrti (a stari je već bio i sahranjen) - osjetio sam se odjednom u tom užasno dalekom svijetu usamljen. Vjerujte, nemoguće je bilo izreći išta suvislo. Toga jutra na pozornici glumce sam zamolio da, ne održimo probu i ja sam im govorio dugo, intimno, iz dna cijelog sebe o mom najvećem učitelju u kazalištu, o Gavelli. Htio sam se istog časa vratiti u Jugoslaviju. Još iste noći pisao sam dugo pismo Dinu Radojeviću i upozoravajući njega, upozorio sam zapravo sve nas pa i sebe da je odjednom na nas pala pregolema odgovornost. Kazalište, a naročito naša Kazališna akademija kojoj je Gavella bio najglavniji stup. Kao čovjeka u koga je Gavella imao duboko povjerenje smatrao sam Ranka Marinkovića i prva mi je spasonosna ideja bila da Ranko preuzme vodstvo Akademije. Željom Marinkovićevom to se nije moglo dogoditi i tako se dogodilo onako kako ja nisam želio. Preuzeo sam rad u Akademiji, počeli smo novu etapu u teatru, sami, prepušteni svom vlastitom iskustvu, u sjeni jedne veličine koju nikada nećemo moći nadrasti. I vidite taj duh Gavellin još je među nama. Starca više nema. Ostali su samo neki tužni simboli njegove davne prisutnosti: njegov štap u kutu njegove radne sobe, njegov portret, nekoliko stranica neuredno išaranih njegovim rukopisom. I kada bi to bilo zaista sve bilo bi neutješno. Ostalo je nešto još više: mi o tom teatru neprekidno mislimo onako kako je učio Gavella. On je rekao da je svaka formula o teatru opasna. Uvijek je tražio da se svaka maksima potvrdi mišlju o teatru. On je na takav način i radio u kazalištu. I ako sve zaboravimo od Gavelle još uvijek ćemo biti najbliži njemu onda kada za svaku vrijednost u svom radu nađemo snage za polemički otpor. Ta iskra nemirnog duha bio je Gavella cijelog života.« JOZO PULJIZEVIĆ

This article has not been reviewed yet.

Report a problem to oder@slogi.si.