Kinoteka u umnom oku
Mirko Zakić, Književna reč, marec 1975
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
Prilog istoriji
Dramskih umetnosti
Kinoteka
u umnom oku
Kratkim filmom se već dugo nisam bavno (posle "APOTEKARICE" — prim. M. 3.) i, kako sada stvari stoje, pokušaću još dosta dugo da se njime ne bavim. Čini mi se da je svojim žanrom i svojom metražom postao zaista deplasiran u današnje vreme. „Dokumentarna informativnost" kratkog filma sa svim onim što to podrazumeva, postaje deplasirana u današnje vreme kada televizija skoro savršeno ispunjava te zahteve!
Dve nedavno završene filmske manifestanije povod su za popunjavanje ovih nekoliko kartica u dokumentaciji ličnih kinoteka, koje svako od nas drži u glavi. Polazni predlog je bio da nam nekolicina filmskih stvaralaca - reditelja odabere po jedan Film sa FEST-a 75. i 22. festivala jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma i obrazlože zašto će ih zadržati u pamćenju. Kako je većina i sama učestvovala sa svojim filmovima na „kratkom" metru ove ili prošlih godina, posebno je posvećena pažnja toj činjenici, tj. kako su oni doživeli svoje učešće, sa kakvim posledicama ili namerama. Reč imaju:
DOBAR FILM MAKAR ZA BUNKER
Aleksandar Mandić, Filmski reditelj i pedagog: „Lako je odlučiti se za jedan film sa FEST-a, sada, kada su svi već rekli, napisali, izgovorili i odmislili svoje „mišljenje". Uzmite na primer „Isterivača Bavola": svi koji su želeli već su pali u nesvest, nastavljajući tako onu dirljivu tradiciju, koju su započele fine pariske dame još na prvoj filmskoj projekciji, u trenutku kada je Limijerov voz hrano pravo u gledalište; junoše iz prvih redova, zdravo i do mile volje su se izrugivali „strašnim mestima", prvi put podržavani od onih koji bi se inače, u poznatoj rubrici „Među nama", već više puta zgrozili nad ovom, nekulturnom pojavom"; na onda, oni „ubeđeni materijalisti" koji su čak i svoje žene uverili da je taj film opasan i nepotreban, iako su se one slatko nastrahovale i nije im baš jasno zašto da malo i u bioskopu ne veruju u duhove, kada je to u pozorištu često veoma poželjno. Meni su ipak, bili najsimpatičniji „stručnjaci", ugledni i neugledni filmski ljudi, koji su po hodnicima tako strpljivo i u horu ponavljali formulu za taj Film: zanatski odlično - ali besmisleno". Zbog svega toga i koječega ostalog, jako mi se dopada da kažem kako je taj film bio najbolji na ovogodišnjem FEST-u.
Od retkih filmova koji su autorskim pristupom i prosedeom opravdali svoje postojanje: „STRAST" Aleksandra Ilića, „RADNI LJUDI UMETNICI" Jovana Jovanovića, „MAŠINA ŽIVOTA" Dejana Karaklajića, "DNEVNIK" Nedeljka Dragića i ,,VATRA, VODA I SRCE" Jožeta Bevca, izdvojno bih kao „mom srcu izuzetno drag” film Vuka Babića „IZRADA I OTKRIVANJE SPOMENIKA VELIKOM SRPSKOM SATIRIČARU RADOJU DOMANOVIĆU, KAO I DRUGE MANIFESTACIJE POVODOM PROSLAVE 100-GODIŠNJICE NJEGOVOG ROBENJA"! Mislim da taj film, rađen skoro savršeno u duhu pisca čijom sudbinom spomenika i zaostavštine se bavi, predstavlja pravu, autentičnu, autorsku, i zaista društveno angažovanu SVE-ređu, a time i značajniju, u našoj kinematografiji i kulturi uopšte! To je bio za mene film koji je savršeno prerastao zablude žanra u kome je nastao i za parloženost festivala kao institucije, na kome je bio prikazan"!
Tek što smo malo predahnuli, kad nagrnuše nova uzbuđenja: „22. festival kratkometražnog i dokumentarnog filma”. Počelo je kao i obično, velikim novinskim napisima o nepravednoj zanemarenosti kratkog metra, o nepravdama koje je počinio žiri, diskusijom „za i protiv selekcije", nagađanjem ko je čiji čovek u žiriju, itd. Na žalost, tako se i nastavilo - dosadno, slabo, sivo i kilavo u svakom pogledu. Živo me interesuje koji to samoupravljači daju tu staru milijardu i restora ova ima neće ni videti mrak bioskopa. Kada bi makar u bunkerima ležali dobri filmovi, nikome ne bi bilo žao jer je pravim bombama tamo i mesto, ali 90 od tih stotinak filmova nemaju nikakvog opravdanja, osim naravno, honorara koje su doneli autorima. Uvek sam MISANO i govorio da je naša televizija neuporedivo zdravija i bolja bez obzira na kisela i prezriva lica „poznavalaca". Ovog puta želim to javno da kažem, pa neka stoji, Crno na belo."
Dva puta sam imao čast da učestvujem na Ovoj manifestaciji. Prvi put je to bio prilično hvaljen film „MILAN IZ LEPENCA", studentsko delo sa vrlo malo teksta,,,čist film" po sadašnjoj terminologiji i modi, koja nikako da se promeni. Za vreme festivala bio sam u Amsterdamu i lepo se proveo, zajedno sa mojim prijateljima Jocom Jovanovićem i istoimenim Aćinom. Došao sam u Beograd poslednjeg dana, poklonio se publici, uzeo svoje nagrade i tako je sve bilo gotovo. Lažem, bio je i prijem, bio sam čak i ja pozvan, ali, na žalost nisam otišao. Prošle godine u Ljubljani, prilikom susretanja Dramskih škola, posle četiri godine, video sam ovaj film. Stvarno je dobar.
Drugi put, bilo je to pre dve godine, bio je prikazan moj film „DASKE KOJE ŽIVOT ZNAČE". Ja sam baš pred Festival slomio nogu, pa sam onako u gipsu, uzeo dve daske u vidu štaka i otišao da gledam publiku. Bilo je lepo, proveo sam se odlično, nako me je bolela noga, a nagradu nisam dobio. Na prijem me nisu zvali, valjda to ide samo uz nagrade.
*Za argumentaciju javiti se na adresu: A. M., Takovska 10 Televizija Beograd - (prim. M. 3.)
KRATKI METAR JE DEPLASIRAN
Slika je, daleko bogatija, raspolažući čitavom lepezom mogućnosti kombinacija elemenata i koristeći se bogatstvom predmeta koji su slikani (tehnikama, bojama, stilom), nameće mi se kao perceptivni odnos prema SVETU. Odnos prema prošlom i budućem ali i fikciji, ali kao neodvojivoj celini, tako i sada u ovom trenutku, odnos prema stvarnosti Be, ovog trenutka, odnos organskog tela i neorganskog tela, mašine; kao celine i suprotnosti ujedno, odnos prema kosmosu.
Od filmova koje sam video najveći utisak na mene je ostavio „AMARKORD", ili po MOM prevodu "GORKO SEBANJE" Federika Felinija, namerno kažem najveći utisak, jer mi je najbliži film po svojoj jednostavnosti i načinu na koji je obrađena jedna vrlo aktuelnu današnju temu i film "HLEB I ČOKOLADA", za koji mi se čini da smo mogli da ga snimimo i mi Jugosloveni, jer nam je to vrlo bliska tema.
Bez razmišljanja smatram da je jedino zaista izuzetno ostvarenje ovogodišnjeg FEST-a Felinijev „SEĆAM SE"! Sve reči kojima bih pokušao da objasnim veličinu tog filma bi u svakom slučaju umanjile njegovu izuzetnu, tajnovitu, autorsku, originalnu i autentičnu poetičnost, toliko retku, izuzetnu i osobenu u savremenoj kinematografiji prepunoj takozvanih dobrih filmova, uzajamno veoma sličnih po opšte priznatim uzusima profesionalnosti, „angažovanosti" i „pameti”, pravo, retrospekcijom filmova u jednom filmu) pojavljuje se elemenat koji baca čudesnu svetlost na sam završni dojam i ostaje da zvuči u ušima kao prikrivena nepobitna istina.
Na 22. festivalu kratkog filma moja osnovna primjedba jeste ta što autori idu onom ziheraškom linijom koja im donosi najmanje rizika. Skoro niko ne pokušava pokrenuti nešto novije u već ustajalim vodama našeg kratkog metra. Izuzimajući neke pokušaje u crtanom filmu, sve ostaje po strani ali u onom najgorem smislu. Već bajate, uopštene teme, realizuju se na još bajatiji i uopšteniji način. Prepun festival tipičnih televizijskih reportaža u onom najgorem smislu i što je još gore, takav pristup filmu se njeguje, pa čak i nagrađuje - stimuliše! Ako ne želimo ostati i bez tog nekad ubojitog kratkometražnog filma TREBA NEŠTO HITNO MIJENJATI. U naš film se uvrežilo mnogo netalentovanih ljudi - mediokriteta, koji ne biraju sredstva da dođu do novca za snimanje filmova, a onda i za dobijanje priznanja, pa čak i najviših domaćih nagrada. Naravno, pri tom se često služe parolama da to što oni rade čine u ime viših ciljeva: humanih, ljudskih, društvenih... Tu su ti ljudi toliko grlati da često svojom galamom i vikom nadvise čak i one koji se ozbiljno i pošteno bave ovim poslom. Tako se kod nas i događaju paradoksi da imamo,„genijalce" bez djela za sobom. Njihova imena su svuda prisutna jer oni svoju maherajsku umjetninu razvijaju do te mjere da im se čovjek može diviti. Žalosno je što je to okrenuto u pogrešnom pravcu".
Srđan Karanović reditelj „Društvene igre": "Na ovogodišnjem FEST-u, koji je kao i svake godine bio manje festival u pravom, savremenom smislu te reči, a više smotra Jugoslovenskog distributera, bilo je malo Primova po kojima će se pamtiti FEST, kinematografija, onih filmova zbog kojih se svi mi, na ovaj ili onaj način, bavimo filmom, zbog kojih ga volimo.
Što se tiče Festivala kratkometražnog filma, takođe sam ga delimično gledao, a pošto sam i sam učesnik u informativnoj sekciji („MAŠINA ŽIVOTA" - prim. M. 3.) ne bih želeo da pričam o filmovima, jer sam i sam zainteresovan. Ipak bih izdvojio film Vuka Babića, molim vas da vi umesto mene napišete ceo naziv filma, jer smatram da je Vuk stvarno vuk."
BIOSKOPSKA SALA ZA DOKUMENTARAC
Miroslav Jokić, ovih Dana počinje snimanje filma „POGIBIJA BURE BAKOVIĆA”: „O FEST-u ove godine manje, iduće godine verovatno više. Mi nemamo informaciju o svetskoj produkciji, a selektor nam ponudi jedan oblik filma, te ako stvarno čini jedan presek filma onda ova godina nije bila bogata idejama, autorskim opredeljenjima, nemamo ništa poput „RUBLJOVA”, „KRIKA I ŠAPUTANJA"... dela koja duboko potresaju i hrabre našu dušu u ovom pomalo već zasićenom svetu filma: velika produkcija, a retko se javljaju one prave, fascinantne individualnosti. Ekstremni primer do koga može da dovede jedna industrija obezličavanja filma je izbacivanje u prvi plan reditelja poput Pitera Bogdanovića i Frensisa Forda Kopole, Da bismo se tačnije razumeli, o filmu „KUM” volim da kažem da je to „metafora decenije" ali samo na ideйnom planu, a rediteljski to je „dobro skrojen film" na američki način.
Vrlo me obradovala pojava filma Vuka Babića „IZRADA I OTKRIVANJE SPOMENIKA VELIKOM SRPSKOM SATIRIČARU RADOJU DOMANOVIĆU, KAO I DRUGE MANIFESTACIJE POVODOM PROSLAVE 100-GODIŠNJICE NJEGOVOG ROBENJA". Smatram da je to jedan od kamena mevaša dokumentarnog filma. Vuk pokazuje da stvarno istinska, klasična forma dokumentarnog filma, odnosno jedan rasan Dokumentarni pristup, može da se iskaže i oblikom burleske. Da bi se došlo do takvog rezultata postoje tri srećne okolnosti. Prvo, je to film o Radoju Domanoviću, satiričaru, drugo, što je baš ta tema privukla Vuka Babića i prikazala nam tog reditelja u pravoj snazi njegove ličnosti (jer, setimo se on se već sukobljavao sa humoristom Nušićem) i, treće, Vuk je imao dovoljno nerva, strasti, dokumentarističke istrajnosti svega onog čega u kompletnoj ovogodišnjoj produkciji nije bilo — da prati kamerom ceo jednogodišnji proces priprema i proslave 100-godišnjice Radoja Domanovića.
Moji filmovi na festivalu („BALADA O NAFTI”, „DOBRA DECA SEDE U SOBI BEZ PROZORA”, „DANKA”, „DOLAZI ŽIRI" prim. M. 3.) uglavnom dele sudbinu većine filmova. Naime, zatvara se u sadu Doma sindikata i na po još nekom festivalu. Naravno, ja sam svojim filmovima želeo i želim bioskopske sale". PRIVATNA BORBA.
PRIVATNA BORBA
Mirjana Živković, reditelj dokumentarnog filma „livci iz SELA BOROVICA GORNJA". "AMERIČKI GRAFITI" je tako alisjajan film, izvanredno režiran, tako dobro, da sam se nekoliko puta pitala da li je to dokumentarac! Od samog početka film teče koreografski - jer to nije ništa drugo do balet automobila i ljudi po prostoru, najsuptilnije povezano. Za mene je to i veoma ozbiljan film, poema o dobu i generaciji koja tako razigrano teče, a od samog početka nosi klicu nečeg osakaćenog - šta nas na samom kraju filma, u odjavnoj špici, (kad saznamo da su tri od četiri mladića mrtva) zatiče s osećanjem da smo to znali. Izvanredne su originalne trake disk-pokeja Vulfmena (jednog od prvih, ako ne i prvog diskdžokeja). Pravi užitak!
GORKO SEBANJE
Dejan Karaklajić, filmski („SIZIF”) i televizijski reditelj: „Nisam uspeo da gledam sve filmove sa FEST-a, jer su programi zaista obimni i zbog toga i korisni, ali bih na početku hteo da kažem za koji mi je film najviše žao što ga nisam video. To je produkcija Frensisa Forda Kopole „AMERIČKI GRAFITI", o kome sam slušao dosta još pre FEST-a, a o samom filmu mi je pričao producent prilikom snimanja njegovog portreta za televiziju. To je film o generaciji kojoj i ja pripadam i kakav bih ja voleo da pravim u našim uslovima. Nadam se da ću ga ipak videti u našoj distribuciji.
Što se tiče Festivala kratkometražnog filma, takođe sam ga delimično gledao, a pošto sam i sam učesnik u informativnoj sekciji („MAŠINA ŽIVOTA" - prim. M. 3.) ne bih želeo da pričam o filmovima, jer sam i sam zainteresovan. Ipak bih izdvojio film Vuka Babića, molim vas da vi umesto mene napišete ceo naziv filma, jer smatram da je Vuk stvarno vuk."
Ostale mogućnosti i zadatke kratkog filma. (osim prtanog) naša kinematografija kao da ignoriše, fondovi zapostavljaju, augori (sa retkim izuzecima) zaboravljaju! To su lutorski eksperimenti - što postaje uvredljiv izraz u našem savremenom filmskom rečniku - i autorski stav" prema stvarnim pojavama u svetu i društvu u kome postojnmo! Znači, ne informacija sama po sebi, nego i pravi FILMSKI i, po mogućstvu, autentični STAV u odnosu na informaciju, stvarnost i događaj!
Ovakav kakav je, kratki film deluje, blago rečeno, smešno. Osamdeset filmova ove godine je napravljeno za publiku u Domu sindikata. U nagradama za dokumentarni film spominju se neke reportaže i obrazovne emisije koje bi već danas, po svom kvalitetu, teško prošle i na televiziji. Kratki film sve više postaje - i ostaje - bastion za prehranjivanje autora, koji su svojim ranijim i vrednim delom odavno zaslužili penziju, ali i klackalica za obračunavanje „establišmenta" sa mladim autorima i mladim idejama!
Teza po kojoj je naš kratki film poznat i priznat u svetu je prilično tačna, ali najviše zbog toga što su mnoge prave kinematografije odavno shvatile da kratki film po svojim mogućnostima, odavno predstavlja preživelu „metražu"!
„RADNI LJUDI UMETNICI" veoma je značajan film na ovom poslednjem 22. festivalu kratkog filma, jer među prvima u jugoslovenskom profesionalnom kratkom filmu otvara mogućnost novog žanra - film eseja, To je redak film na ovom festivalu koji nije ograničen jednodimenzionalnošću i jednoznačnošću, već film, koji osim svoje čisto dokumentarne informacije o slikarstvu radnika umetnika" i „Lepe i skladne režije" (na čemu su uglavnom ostale sve dosadašnje konstatacije), znači mnogo više. „RADNI LJUDI UMETNICI" je pre svega, izrazito ličan film, koji se služi datim elementima slike, reči i muzike za jedan, potpuno esejistički pristup umetnosti uopšte.
Film je strukturisan tako da elementi govora, slike (boje, grafike) i muzike, predstavljaju već sasvim po sebi odvojene značenjske celine. Bilo bi zanimljivo čuti izjave umetnika-radnika, neovisno Od slike: one sastavljene u celinu daju apsolutno celovit odnos autora Jovana Jovanovića prema svojoj UMETNOSTI i prema njenom značenju za njega samoga.
neza) koja je kipela iz njegovih dosadašnjih flimova, postoji i ovde: pritajeno pulsira unutar svakog kadra i dosledno vodi film iz vesnom unutrašnjem usijanju do trenutka kad se ta ritmička motoričnost i jedno ogorčeno stanje duha, na ivici panike - Razlije u neobično setno i nežno osećanje čežnje. I dok, uz divnu muziku, promiču imena autora slika javlja se sećanje na jedini realii šum u filmu, ŠUM OŠTRENJA NOŽA.
Želim posebno da naglasim veliko majstorstvo reditelja u radu sa muzikom, čime se retko koji jugoslovenski reditelj može pohvaliti, na način koji daje poseban i veoma ličan pečat svojim filmovima. Tu muzika Daleko prevazilazi samu sebe, postaje sasvim novo, neponovljivo, veoma čulno- možda stav.
Moj film je prošao diskretno, da ne kažem šapatom, kao što je i napravljen. U njega sam usadila dve godine truda i ljubavi, sve to oblikovala veoma suzdržano i pokazala ga za pedesetak ljudi. Nekim se dopao, a nekima ne. Pošto je bio poslednjeg dana poslednji u informativnoj sekciji, ja nemam nigde crno na belo da se taj film i dopao fudima, što je jak, argument za one koji žele da više ne pravim filmove. Da li će pobediti, veoma malo ovisi o meni. Ja ću se boriti."
SKROMNOST
Milan Jelić, reditelj filma „BUBAŠINTER”: „Na ovom, inače glomaznom i ove godine znatno slabijem FEST-u pokazalo se da Evropa ponovo dobija svoj značaj u kinematografiji. Što se mene tiče, izdvojio bih dva filma, jer mi je teško da se konačno opredelim između sjajnog Felinija i njegovog „SEBAM SE" i lucidnog„FANTOMA SLOBODE" Bunjuela. Oba filma vraćaju sedmoj umetnosti ono što je anglo-američka produkcija potiskivala, a to je imaginacija, inspiracija, improvizacija, lucidnost mašte... Kinestetično delo ponovo postaje umetnička tvorevina a ne samo do perfekcije doterana pokretna slika" koja služi zasićenom potrošačkom društvu.
Sve filmove na festivalu kratkog metra nisam gledao, a ako treba da izaberem od viđenih, onda je to " HILANDAR NA ATOSU Radomira Ivkovića i Mike Miloševića. Svojevrstan dokument o nečemu što je do skoro bilo dostupno samo malom broju hodočasnika, odjednom postaje izuzetan događaj. Film je maštovito režiran, izvanredno snimljen, sa briljantnim propratnim tekstom profesora dr Vojislava Đurića.
Pretpostavljam da moje učešće na jednoj od ovih dveju smotri, zapravo na kratkom metru, jer o učešću na FEST-u je neskromno govoriti, ne bi ništa doprinelo, niti bi odmoglo domaćem filmu.
SAMOJEDI
Živko Nikolić, autor filma „MARKO PEROV”; „Na minulom FEST-u, nije bilo nekog filma koji bi me nešto posebno uzbudio i pokrenuo u nekom manje poznatom pravcu. Sve mi se činilo kao da sam negdje već to viđao. Nigdje mi nije zastajao dah od spoznaje nečega nevinog i tek dotaknutog. Čini mi se, u svijetu je zavladala osrednjost, bar ako se može suditi na osnovu onoga što smo mi imali prilike na FEST-u da vidimo. Činjenica da se mnogi reditelji i suviše služe tehničkim dotjerivanjima i atrakcijama dosta ide u prilog mojoj tvrdnji. Dakle, nedostojno je ličnosti - autentičnih - koje bi donijele svoje svjetove, svoje vizije, svoju misao, svoj način slikanja - dali svoj pečat. Nema autora. Tu treba, zbilja, izdvojiti Felinija, jer je on ponajmanje kriv što ja ne volim njegovo shvatanje filmske umjetnosti. Ali sigurno da se veoma osjećalo odsustvo jednog Antoninija, Bergmana, Kurosave, Bresona — tih bogova, pred kojima nikada ne možeš ostati ravnodušan i miran. Istina, tu je bio i Polanski, čije ranije filmove sam prosto gutao („NOŽ U VODI", "BORSO-PIRA"), ali, ovo čime se ovoga puta bavno više nema nikakve veze sa tom ličnošću. „KINESKA ČETVRT" je film koji se po svemu potpuno utopio u svakodnevnu holivudsku industriju. To je tragično! Jednog Romana Polanskog nikad nijesam mogao zamisliti kao konfekcijskog reditelja. Atmosfera gdje radi i u kojoj se kreće, često, evo primjera, može biti fatalna. Polanski se na neki način združno sa jednim Kopolom — čovjekom, koji film nikada neće moći shvatiti kao umjetnost, već će to za njega uvijek ostati "biznis".
Rajko Grlić, reditelj filma „KUD PUKLO DA PUKLO":"Kao uvodnu opasku na oba postavljena pitanja ja bih prije svega rekao da sve festivale, pa tako i ova dva, smatram vašarima i cirkuskim izložbama koje su uvek takve kakve jesu i koje se nikada, dok u nama postoji potreba za pokazivanjem veština duha i tijela, neće kao takovi izmjeniti. Iz toga razloga ne mogu govoriti o nekom festivalu kao o dobrome ili lošemu, jer svi su oni manje-više isti, za ukus pristojnog građana ustrojeni. Mislim da jedino ima smisla govoriti o filmovima, dakle o zasebnim individualnim tačkama, o filmovima koje mi pod tom šatrom pokazujemo.
Od obilja filmova koje je FEST sakupio, ja bih najradije pričao o dva filma: o filmu Federika Felinija „SJEBAM SE" i o filmu Luisa Bunjuela „ANBEO SLOBODE". To su filmovi, dvojice staraca, dvojice ljudi na čijim filmovima sam ja prebolio svoj Filmski pubertet i koji me sada, u godinama kada i sam radim filmove, strašno vesele kao čikice čije predstave izuzetno volim gledati, jer se na njima, prije svega, dobro osjećam. Iz pristojnosti prema tim filmovima i poštovanja koje prema njima gajim, mislim da je nepristojno o njima razložnim rečenicama pričati. Pitali ste me ko mi je drag- ja sam vam rekao njihova imena i mislim da o tome ne treba dalje ovako ukratko pričati,
S "kratkog" festivala izdvojio bih dva filma, iako se unapred ograđujem da nisam vidio mnoge filmove. To su filmovi „ČISTILIŠTE" Ivice Matića I „MAŠINA ŽIVOTA" Dejana Karaklajića, koji su mi dragi iz dva potpuno suprotna razloga. Dragi su mi, prije svega, kao ljudi koji imaju individualno i osobno mišljenje o svijetu i samo jedno za čoveka moguće opredeljenje unutar mnoštva filmskih mogućnosti, dragi su mi zbog poimanja posla kojim se bavimo. S druge strane, čisto privatne strane, dragi su mi njihovi filmovi koji su doživili sudbinu identičnu jednom mom filmu. („SVE JEDNO NEŠTO DRUGO POJEDE" — prim. M. 3.), dragi su mi kao žrtve jednog građanskog festivala, dragi su mi njihovi filmovi koji su prevarili one koji su bili izabrani da im sude. I na kraju, dragi su mi jer su njihovi filmovi nadživili ovaj sud, postali su jači od njihove ocjene i postali su ono što su na početku htjeli biti".
OVE PISMENE PROJEKCIJE ORGANIZOVAO I ZA ŠTAMPU PRIPREMIO
Mirko Zakić
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika Festivali
- People
- Vuk Babić Jovan Sterija Popović
- Note
- Kratki film; FEST - festival jugoslovenskega dokumentarnega in kratkometražnega filma; Aleksandar Mandić; Srđan Karanović; Dejan Karaklajić; Miroslav Jokić; Mirjana Živković; Milan Jelic; ́Živko Nikolić; Rajko Grlić. Dan objave članka ni razviden.
- Archival material identifier
- 1975-03-01-31_799-7