U žiži svakodnevice
Dragan Belić, Borba Beograd, 9. 8. 1975
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
POSLE FESTIVALA U PULI
U žiži svakodnevice
Na ovogodišnjoj pulskoj smotri nije bilo izuzetnog filma; bilo ih je, međutim, više solidnih koji nagoveštavaju bolje filmske dane
Već po navici, koja poslednjih godina dobija obrise tradicije, skloni smo da rezultate koje jugoslovenska kinematografija manifestuje na Festivalu u Puli, smatramo minornim, čak nevažnim za razvoj domaćeg filma. Pri takvim tvrdnjama, teza je posve jednostavna: u Areni se pojavi jedan, ili u najboljem slučaju dva filma koja nadmašuju ustaljeni festivalski prosek, a tako neznatan broj ostvarenja nije davao ohrabrenja za kretanja ka jednom višem dometu što su ga nametale plodne godine ranijih pulskih suočenja.
Prilike su ovoga puta potpuno izmenjene. Tih vrhunskih ostvarenja, u onom klasičnom smislu reči, zapravo i nema, a ipak smo skloni da na rezultate koje je ove godine ponudila Pula gledamo sa više blagonaklonosti, da sebi pružimo više zadovoljstva analizirajući domašaje što su ih ovih letnjih dana dosegli naši filmski autori. Taj paradoks je samo prividan, jer ne podleže oduševljenju, a traži brižljivo ispitivanje vrednosti koje se javljaju ovog leta.
Povratak angažovanom filmu
Dakle, nije bilo izuzetnog filma ove godine u Puli. Bilo ih je, međutim, više solidnih koji, mada u nagoveštajima, upućuju čak na zaključak da nas, sledimo li ovogodišnja iskustva, očekuju bolji filmski dani. I posebno, jedna izuzetna vrednost 22. pulske smotre: povratak angažovanom ili idejnom filmu.
Taj angažman ogleda se posebno u filmovima koji govore o našoj stvarnosti, vremenu današnjem, temama društvene svakodnevice, koje, ne retko, poprimaju karakteristike univerzalnijeg dometa. Čini to Puriša Đorđević u „Pavlu Pavloviću“, Bogdan Žižić u "Kući“, naročito Lordan Zafranović u „Mukama po Mati", a u taj krug, uz više uslovnosti, mogli bi ući Vlatko Gilić sa „Kičmom" i Miloš Radivojević sa „Testamentom".
„Pavle Pavlović“ najbliži je toj našoj stvarnosti, film koji ne zazire od reporterske sveobuhvatnosti. Reditelja interesuje sve što angažuje naše društveno biće, počev od novinskih oglasa pa do partijskih dokumenata, Đorđević onaj svakodnevni puls našeg življenja otkriva ispod naslaga običnosti koje podrazumevaju vreme širih promena. U krajnjem bilansu, na žalost, film ne daje ono što je reditelj u početku nagovestio, ali sigurno utire put novim interesovanjima za dela slične sadržine.
"Kuću“ Bogdana Žižića mogli bismo gotovo istovetno posmatrati. Autor se odlučuje za aktuelnost koja gotovo ne silazi sa stubaca štampe: rad spoljnotrgovinskih preduzeća, malverzacije u izvozno-uvoznom prometu. Novinske činjenice se gomilaju, podaci o našoj svakodnevici pojavljuju se gotovo u svakoj sekvenci, ali ih Žižić utkiva u intimnu dramu koja, u znatnoj meri, potire angažman i svodi priču na zaplet gotovo feljtonske jednostranosti.
„Muke po Mati“ Lordana Zafranovića tragaju, kroz svakodnevne okolnosti glavnog junaka, za uzvišenim idealom čovekovim: rad, čovekov rad, nameće se kao potpuno iskupljenje koje briše ubeđenja o životu kao hodu po mukama. Zafranović, međutim, insistira na izvesnim patrijarhalnim obeležjima rada, što će filmu oduzeti autentičnija tumačenja čovekove sklonosti da delanjem neutrališe unutrašnji razdor ličnosti.
Gilića u "Kičmi" interesuje zagađenost, bilo da je reč o onoj fizičkoj, u sredini u kojoj živimo ili onoj etičkoj koja uništava našu sposobnost da volimo, razumemo, saosećamo. Gilićevi junaci naši su susedi u stambenim tvrđavama urbanih sredina, koje otrovni gasovi truju koliko i nas, a koji, u svoja četiri zida, teško dopiru do saznanja da i druge muče isti nemiri, slične zablude i more. Život takvog čoveka interesuje i Miloša Radivojevića u „Testamentu", s tim što rezultat daleko zaostaje za htenjima autora koji trivijalne situacije ljudske usamljenosti nastoji da dovede do autentičnih tumačenja o čovekovom traganju za sopstvenim identitetom.
Na sigurnim utrvenim stazama
Dok svi ovi filmovi ostaju u nagoveštajima, više kao podatak o pravom stvaralačkom putu ka nedosegnutoj umetničkoj istini, dva veoma dobra ostvarenja kreću se sigurnim, utrvenim stazama, kloneći se vešto svih stranputica. Zanimljivo je da su oba rađena prema motivima literarnih dela, da se odlikuju narativnošću kazivanja, te da se pridržavaju tradicionalnih obeležja filmskog jezika.
Reč je o "Zimovanju u Jakobs Feldu" Branka Bauera, odnosno „Priči o dobrim ljudima" France Štiglica. Prvi je nastao na temelju romana za decu Arsena Diklića „Salaš u Malom ritu", a drugi se zasniva na istoimenoj noveli Miška Kranjeca. Liričnost je odlika i jednog i drugog, a reditelji taj poetični valer traže, uglavnom, u sitnim, malim stvarima, odbacujući svako poigravanje koje bi vodilo film ka snažnijim, dramatičnijim sukobima. U Bauerovom je više humornih situacija, u Štiglicovom baladičnih, a gledalac oba doživljava kao senovite bajke tanano iznijansiranih raznih motiva.
PREISPITIVANJE PROŠLOSTI: kadar iz filma „Jad“ Kirila Cenevskog
Grupa filmova koji obrađuju blisku revolucionarnu prošlost (svi su se našli u zvaničnoj konkurenciji), sa retkim izuzecima, ne donosi značajnijih vrednosti. Izvesno osveženje, kao ratna komedija, predstavlja „Hitler iz našeg sokaka" Vladimira Tadeja, kojem krvavi, tragični finale oduzima mnogo na komediografskoj uverljivosti. Vredelo bi još skrenuti pažnju na „Divotu prašine“ Milana Ljubića, kao na dosta uspešnu ekranizaciju istoimenog romana Vjekoslava Kaleba.
U okvirima standardnih ratnih priča
U drugu grupu tih ratnih filmova došli bi "Okovani šoferi" Vladimira Pavlovića, „Crvena zemlja" Torija Jankovića i „Doktor Mladen" Midhata Mutapčića. Različitih žanrova i posve raznolikog pristupa revolucionarnim temama, sva tri se ne odvajaju od uobičajenih odlika standardnih ratnih priča. Prvi je spektakl u kojem sevaju eksplozije, lete u vazduh tone zemlje i materijala, a te pirotehničke parade teško da koga posebno uzbuđuju u tom nemuštom govoru o dilemama rata i ratovanja. „Crvena zemlja" je pak, ratna tragedija, ali je taj strašni kraljevački masakr u filmu predstavljen krajnje konvencionalno, standardnim sredstvima. Dugujući mnogo izuzetnoj ličnosti o kojoj govori „Doktor Mladen", i pored mnogih mana dramaturško-scenarističke prirode pre svega, pronalazi u znatnoj meri put do gledalaca.
Među pulskim učesnicima "Strah" Matjaža Klopčiča sigurno je artistički najsavršeniji film. Taj artizam je, povremeno, sam sebi cilj, pa eto nesporazuma koji dovodi do tvrdnje da režijsko majstorstvo ne može zameniti literarizaciju, konstruisanost dramskih zbivanja, uopštavanje. Kiril Cenevski sa „Jadom" zalazi u dublju prošlost osobeno, ali sa prevelikim ambicijama, što nas povremeno ostavlja ravnodušnim, i pored autorove namere da govori o univerzalnosti ideoloških sukoba.
Dolazimo, tako, do činjenice da je ovogodišnja Pula ostala bez pravog pobednika, onog kojem se odaju sve počasti. Izvesne pohvale, čini nam se zaslužuju mnogi, pre svega oni filmovi koji govore o našem vremenu sadašnjem, ali uporedo sa tim rečima hvale idu i pouke. A vrednost ovogodišnje produkcije upravo je u tim nagoveštajima koji, tako primamljivi, izazivaju jedan čudan, pomirljivi optimizam. Ostaje, naravno, pitanje koliko će trenutna pulska iskustva biti značajna za filmske prilike koje nas očekuju. Skloni smo da verujemo da će, u najmanju ruku, smanjiti iskušenja kojima smo ovog leta bili svedoci.
Dragan Belić
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika
- Archival material identifier
- 1975-08-01-12_799-7