Umetničko delo je lično istraživanje
Ilija Bojović, Književne novine, 5. 2. 1968
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
KNJIŽEVNE
NOVINE vodio Ilija Bojović
Razgovor sa Eženom Joneskom
koji je specijalno
za „Književne
novine"
intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju
UMETNIČKO DELO
je lično istraživanje
GOSPODINE JONESKO, kako Vi, kao najistaknutiji predstavnik »avangarde« savremenog teatra, možete da objasnite stavljanje vašeg poslednjeg komada «Glad i žeđ« na repertoar Francuske komedije, koja predstavlja svetilište klasike«? Znači li to kraj vašeg avangardnog opusa, ili, pak, da je Francuska komedija postala avangardna scena?
TO PITANJE mi se često postavlja. Smatra se, ako se moja dela izvode u Francuskoj komediji (Comedie francaise), da nisam više avangardni pisac. Nisam baš sasvim siguran da znam značenje reči »avangarda«. Pretpostavljam da treba da označava autora koji je slobodan da se izražava kako on hoće. Ja se izražavam kako ja hoću, to jest, Francuska komedija je zaista eksperimentalno pozorište; pozorište, upotrebimo tu reč, »avangardno«, jer sve zavisi ne od Francuske komedije, ne od Odeona, ne od pozorišta Huchette, već od onoga šta se u njemu radi. Događalo se, ranije, da su se bulevarski komadi izvodili u pozorištu Huchette. Plašimo se institucija, a institucije treba osvojiti. U zemlji kao što je Francuska, te institucije su, zaista, veoma liberalne. Dokaz za to je da se izvode komadi. Zviždi se u Francuskoj komediji, u Odeonu, kao i u Operi. To dokazuje da je sve u pokretu. Znači da se ne radi o ovom ili onom društvu koje nama dirigije. Mi smo osvajači »citadela«. U Francuskoj postoji jedno jedino pozorište koje je subvencionisano, i koje nema toliku slobodu kao Francuska komedija ili Odeon. Radi se o Nacionalnom narodnom pozorištu (Theatre National Populaire). Ljudi koji dolaze u Nacionalno pozorište obično ne zvižde, oni pljeskaju, znaju šta će videti, i uvek su zadovoljni. Nacionalno pozorište je možda pozorište koje bismo mogli nazvati opozicijom; ali to je konformističko, najkonformističkije od svih pozorišta, to je dirigovana opozicija, to vam je u neku ruku opozicija njenom visočanstvu, kao engleska opozicija njenom veličanstvu u Donjem domu britanskog parlamenta. Kada bih želeo da se bilo koji od mojih komada izvede u nekom državnom pozorištu u Rusiji, tada bih i ja postao konformista jer ne bih mogao da izvedem bilo koji komad. Zaista mi je neobjašnjiv strah koji osećamo od institucija.
onda se obraćam Francuskoj komediji koja ima bolje uslove. Kada se moj komad »Nosorog« izvodio prvi put na sceni Odeona, tada mi je rečeno: došao je kraj, on više nije avangardan autor jer mu se komadi izvode u Odeonu. Postao je buržoaski pisac. Od tada su i drugi buržoaski pisci ušli u Francusku komediju: Beket, Zene, Bijedu i drugi. Ne znam da li je Šagal, scenograf u Operi, buržoaski autor, ali mi se čini da nije. Čini mi se da se ovde radi o nesporazumu. Nije u pitanju zlonamernost, već predrasude i strah koji ne razumem. Protivnici buržoaskog društva su i sami malograđani, koji to neće da budu i koji se plaše da to postanu. Budući da sam seljačkog porekla, tačnije proleter, ja ne poznajem i nemam takvih predrasuda. Što se mene lično tiče, poznavao sam samo bogate komuniste, između ostalih i jednog velikog pesnika, čije ime neću reći, koji ima slugu i šofera. Kako je to moguće da on ima slugu i šofera, a da mi drugi nemamo i da ih ne želimo; kada sam ga to pitao, on mi je odgovorio: to je zato što smo mi elita i zato što su umetnici u istočnim zemljama pa i u Rusiji privilegovani, što nije sasvim socijalistički.
VAŠ SCENSKI IZRAZ uslovljava određenu tehniku koja je isključivo vaša: naročit jezik, verbalna komika, dinamika u okviru teatra apsurda. Verujete li, gospodine Jonesko, da »avangarda« danas može naći i druge izražajne mogućnosti, s obzirom da je publika umorna i sita mehanike?
NEMAM NIKAKVU određenu tehniku. Ne posedujem nikakav sklerotičan sistem izražavanja. U svojim prvim komadima koristio sam sopstvenim izražajnim sredstvima, posebnom tehnikom, jer mi je to odgovaralo, ali nemam utisak da sam abdicirao. Možda sam se razvio, sasvim malo, pa ipak mi se čini da u mojim poslednjim komadima nalazimo teme koje su se nalazile i u prvim, pa čak i određen jezik. Kakvu vrstu jezika? Naime, pozorišni jezik nije običan verbalan jezik. To je jezik reči, jezik pokreta, jezik slika, jezik tišine, a i jezik snova. Ako su neka od mojih dela izvođena u Francuskoj komediji ili Odeonu, razlog za to je da mi je bilo potrebno više dekora jer je bilo previše glumaca. Neki od mojih komada se izvode na sceni pozorišta Huchette, međutim, njegova pozornica je isuviše mala da bi primila istovremeno dvadeset ili dvadeset pet glumaca. Francuska komedija nam je pozajmila svoju pozornicu, ali se s vremena na vreme vraćam pozorištu Huchette, - onda kada želim da imam samo dva glumca i dvadesetak gledalaca u sali. Ako ih želim u većem broju,
VAŠE MIŠLJENJE o odnosu pozorišnog pisca i reditelja, u prošlosti i danas?
PRAVI POZORIŠNI KOMAD, iz pera pravog pozorišnog čoveka, isto tako je i prava režija. Bez ikakve lažne skromnosti, mislim da sam rođeni pozorišni pisac. U svojim komadima dajem dovoljno scenskih indikacija kako bi režiser mogao da zna šta mu valja raditi. Za mene je režiser neka vrsta dirigenta. To je koncesija kao i svaka druga. Režiser se može biti na razne načine, ali mi se čini da kada pišem pozorišni komad mislim i na režiju. Jer, kao što sam rekao, pozorišni komad nije samo tekst, postoje pokreti, kretanje, on je isto tako i ritam. Postojalo je doba, ne tako davno, u periodu između dva rata, kada pozorište nije zadovoljavalo režisere izvesnih komada koji su se izvodili na bulevarima. Nisu jednostavno voleli tu vrstu komada i zato su se obraćali piscima kao Zirodi, ili Zil Romenu i mnogim drugim autorima. Međutim, oni su bili pisci a ne pozorišni ljudi, to jest oni su pisali jednu polovinu komada a drugu polovinu su pisali režiseri kao žuve. Rati. Kopo itd. Pozorišni čovek šta je to? Radi se, u stvari, o autoru koji uspeva da se daleko lakše izrazi, ili koji se lakše izražava putem dijaloga i scenskih slika nego preko nekih drugih izražajnih sredstava. Stvoreni smo, određeni smo za pozorište, kao što su drugi stvoreni za muziku, jer imaju sluha (Mocart je komponovao kada mu je bilo pet godina) ili kao što treći imaju dara za matematiku.
ŠTA MISLITE o angažovanom teatru i slobodi stvaralaštva?
TO JE VRLO KOMPLEKSNO PITANJE koje zahteva poduži odgovor. Pokušaću da kažem nekoliko reči, ali to neće biti sve. Ja ne volim regrutne oficire. A danas postoje različiti regrutni oficiri. Pitali su jednog ruskog pisca, koji piše na ruskom, francuskom i engleskom jeziku Nabokova ima li neku poruku da uputi svetu. Odgovorio je da nije poštar. Delim to mišljenje. Ja nisam poštar. Čovek se ne angažuje, on pristupa. Angažovani teatar ilustruje ideologiju. Znači, da je u jednom angažovanom komadu sve dato od samog početka. Angažovani komad samo ponavlja ideologiju. Čemu onda služi pisanje jednog takvog komada? Da se postane učitelj, nastavnik, kao Breht, koji jednostavno želi da ilustruje već postojeću ideologiju. Za mene je umetničko delo lično istra-
živanje. Pisanje za pozorište je sistem, jedan način istraživanja. Kada pišem pozorišni komad pokušavam da zaboravim sve ono što sam prethodno napisao, a počinjem iznova. Očigledno je da zbog svog temperamenta, i budući da sam ono što jesam, uglavnom nailazim na iste teme. Međutim, delu treba dati izvesnu slobodu, pošto već govorimo o slobodi, treba dopustiti ličnostima da rade ono što žele. Ako pišemo »angažovani« pozorišni komad, postoji samo jedan jedini pravac, samo jedna jedina misao, i eliminišemo sve ostalo. Angažovan pozorišni komad je alienirajući komad. U jednom pozorišnom komadu treba, budući da je on izraz izvesne postojeće istine, ukazati na ličnosti koje imaju najrazličitija ponašanja, najkontradiktornija osećanja, kako bi se obuhvatila totalnost stvarnog. Angažovan pozorišni komad, kao što i sam termin kaže, je vojnički komad. Ja sam antimilitarista.
IDEJNI LAITMOTIV vašeg komada »Nosorog« različito je shvaćen: kao osuda nacizma, militarizma; mnogi su u njemu osetili jetku satiru na buržoaski konformizam, dok ga, neki, tumače i kao otpor protiv totalitarizma uopšte. Nama je najbliže da ste u »Nosorogu« izrazili vrhunski ljudski protest protiv svih vidova tiranije i ograničavanja slobode misli, stvaralaštva, protiv dogmatizma i uzurpacije slobodarskih htenja čoveka.
DA. SASVIM STE U PRAVU. Reč je o osudi nacizma, militarizma i buržoaskog konformizma. To je isto tako i osuda staljinizma i staljinističkih klika, to je osuda i marnifikacije. Kada se kaže da je to antinacistički komad, to je ispravno, ali ne sasvim. To je osuda totalitarizma. Hteo bih isto tako da kažem nešto što sam želeo da kažem malo pre, a to je da autor može naći istinu u dubokoj subjektivnosti. To znači, ili neku istinu ili svoju istinu, ali sasvim slobodno. On ima pravo da razmišlja isto onoliko i onako kao što to čini i neki član bilo kog politbiroa, što znači da je stvarna objektivnost u subjektivnosti, i da je objektivnost laž je subjektivna.
SMATRATE LI da su inovacije u vašem scenskom izražavanju oslobođene, čiste od sitno-spekulativnih čestica teatralne patetike?
NIJE MI baš sasvim jasno to pitanje... No, svakako da ne treba biti patetičan, ne treba biti ni teatralan. Kada se stvara pozorišni komad, on ne treba da bude teatralan.
SVA VAŠA DELA, van svake sumnje, izraz su određenog stava, principa, koje zastupate, nastala su kao kritika postojećeg društva. Njihov smisao, značaj i mesto, predmet su mnogobrojnih polemika...
1954. NEKI, koji su skloni da nameću svoje mišljenje, rekli su mi: Vaši prvi komadi bili
su odlični, jer se radilo o kritici jezika sitne buržoazije. Vi ste razobličili jezik sitne buržoazije. Bilo je to odlično. To je bila vaša negativna kritika. Sada se malo bavite pozitivnom kritikom. Kakvom pozitivnom kritikom bi trebalo da se bavim? Ugledajte se na Brehta, glasio je odgovor. Ja sam, sa svoje strane, odgovorio da je to nepotrebno, jer Breht, koji je marksista, već postoji, a i marksizam takođe. Znači, nisam mogao da ponavljam ono što je već ponovljeno. A što se tiče negativne ili pozitivne kritike, ne znam šta je to. Ne znam šta to znači. Međutim, mislim da sam na izvestan način parodirao sitnoburžoaski teatar, sitnoburžoasko ponašanje, misli i parole, no, naravno da se nije samo radilo o engleskoj sitnoj buržoaziji, ili o francuskoj, italijanskoj, nemačkoj, turskoj, ruskoj, poljskoj, jugoslovenskoj, bugarskoj itd. Jer, u bilo kojoj zemlji sveta, čim se uspostavi neki režim, a režim se uspostavlja nekom doktrinom, nekim dogmama, uvek postoje ljudi koji će ih smesta prihvatiti, uvek postoje ovce. Za mene sitni buržuj ima različito značenje. Za mene je sitni buržuj čovek od parole.
NIJE LI, u tom slučaju, vaša pozorišna delatnost jedna vrsta protesta, protesta protiv ovoga što se dešava u današnjem društvu?
SVAKAKO. Ali ja bih protestovao i u budućnosti, u budućim društvima. Uvek ću protestovati protiv parola. Kroz pedeset ili sto godina, pa i kroz dva veka, kada bih tada živeo, uvek bih bio onaj koji protestuje.
VI STE, GOSPODINE JONESKO, pre petnaest godina, u određenom trenutku, trasirali put »avangardi« i, pored Beketa i Adamova, sa kojima vas mnogi povezuju, jedan ste od trojice koji je doprineo uspehu novog izraza u scenskom kazivanju. Budite ljubazni i iznesite, sažeto, ličnu koncepciju izraza.
SASVIM SE SLAŽEM sa prvim komadima Artura Adamova, kojih se odrekao, i naravno da se slažem sa Beketom. Ono što je važno, što me posebno interesuje kod Beketa, jeste činjenica da je on istovremeno i istoričan i superistoričan. Njegova tužbalica je ista kao i Jovova: na ovom svetu ga čini nesrećnim ne toliko njegov društveni položaj, koliko njegov položaj kao čoveka. Svi ćemo sutra umreti, kao što je posle tolikih ljudi kazao i žil Renar. I Solomon je to rekao. A da li je on bio sitni buržuj? No, rekao sam da Beketova dela ispoljavaju, iskazuju, osećanja, koja ako nisu večna, bar su stalna. To sam govorio, ali istovremeno moram reći da je moderan, a i na koji način je moderan. On to nije zato što kaže: ova ličnost je nastojnik ili general, zove se Diran ili Mak Mahom, rođen 1800. ili 1900, itd. To je stara greška, stara jeres naturalističkog teatra. Ali ne govorimo loše o Antoanu, iako je on dosta toga učinio za pozorište. Istorijska situacija, činjenica da se nalazimo u ovom momentu, odlično se vidi bez ikakve potrebe da dajemo dokumenta sa ličnim podacima osoba. U čemu se to ogleda? U jeziku. Istorija pozorišta, kao i istorija svih umetnosti, u stvari je istorija izraza. Ni Beket, ni Adamov, ni ja sam, ne pišemo više kao što se pisalo u XVII veku. Rasin je verovao da imitira Euripida. Rasin je postavljao svoje ličnosti u klasično, antičko doba, ali je u stvarnosti reč o XVII veku. Nije imao nikakve potrebe da kaže da je Britanikus princ od Mormoransija, Kondeie itd., itd., jer se vrlo dobro znalo da su te ličnosti bile istovremeno ljudi toga doba i nešto drugo. Jer ako je jedno delo okruženo samo svojim istoricitetom (historicité), onda je ono samo revija događaja. I, ako razumemo Šekspira, Euripida i Sofokla, i to treba konstatovati, to je zato što postoje problemi koji su univerzalni i stalni. Inače, šta bi s njima, bili bi nerazumljivi.
ZNAČI LI TO da vaše stvaralaštvo, kontinuirano, evoluira u nastojanju da se odgonetnu večiti problemi ljudskog postojanja?
DA, BAŠ TO. Drugim rečima, postoji kontinuitet, ali postoje i stalne promene, postoje i periodi krize. Mi stalno živimo u krizi. živeti, i to je kriza. Čovek je bolesna životinja! Zar ne? Ali, u izvesnim momentima, kriza je više naglašena, i tada nalazimo suštinske probleme. Međutim, Breht, koji je mislio da se bavi politikom i samo politikom i koji je mislio da nam u »Majci hrabrost« priča o nedelima rata, u stvari je kroz rat govorio o nečem daleko važnijem, o smrti, o napuštanju, o činjenici da smo izgubljeni u ovom svetu i da ne znamo kako da se snađemo. Nijedna revolucija nije uspela do sada da pronađe leka tom stanju. Postoji hiljade načina umiranja. Rat je jedan među tolikim drugim. Ali kroz jedan određeni način umiranja, postoji problem smrti i položaja čoveka u svetu.
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Refleksija in publicistika Dramatika
- People
- Bertolt Brecht Wolfgang Amadeus Mozart Jean Genet Jean Anouilh Samuel Beckett Eugène Ionesco Jean Racine Jean Giraudoux Jules Renard Émil Zola Arthur Adamov Vladimir Nabokov
- Archival material identifier
- 1968-02-9701-9800_9737-9738-9739-9740