Tri dobra
Mira Modrinića, Večernji list Zagreb, 4. 8. 1975
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
kultura
DVIJE POSLJEDNJE VEČERI 22. FESTIVALA JUGOSLAVENSKOG IGRANOG FILMA U PULI
TRI DOBRA
>>PRIČA O DOBRIM LJUDIMA<< ■ >>OKOVANI ŠOFERI<< ■ >>KUĆA<<
PULA, 4. kolovoza _ Tri filma prikazana zadnje dvije festivalske večeri u Areni malo su nas pokolebala u uvjerenju da je ovo bila možda najslabija Pula zadnjih godina. Recimo odmah — nisu to veliki filmovi (osobito »Okovani šoferi«), ali njihova profesionalnost, ljudska i društvena angažiranost i komunikativnost, daju im veliku prednost u ovogodišnjem pulskom natjecanju.
Od našeg filmskog kritičara Mira MODRINIĆA
»Priča o dobrim ljudima« slovenskog režisera Franca Štiglica snimljena (za »Vibu«) prema romanu Miška Kranjeca, sačuvala je sve odlike jedne lijepe, duboko humane literature, a da pri tom nije iznevjeren film. To je priča o ljubavi i patnji, o vjernosti i pobuni u jedno neodređeno vrijeme, ali ne tako davno da ti ljudi i njihove teme ne bi bile i današnje. Film teče mirno, u lirskoj atmosferi slovenskog Prekomurja, nekako po samoj granici stvarnog i nestvarnog i zrelošću svojim misli i režiserskog postupka djeluje kao rezime filmskog opusa Franca Štiglica koji će ove godine slaviti tridesetu obljetnicu rada na filmu.
»Okovane šofere« realizirao je Vladimir Pavlović za titogradski »Filmski studio« (u koprodukciji sa sovjetskim »Mosfilmom«), s našim i sovjetskim glumcima, koji su se našli u zajedničkoj avanturi. Priča je, naime, iz 1944. godine kad su Nijemci krenuli cisternama iz Rumunjske, preko Jugoslavije, da benzin dopreme na talijansku frontu, a za volane su stavili okovane sovjetske šofere-zarobljenike u nadi da naši partizani neće pucati po saveznicima i da će se tako provući. Dakako, uzalud. Vlado Pavlović, dosad, možemo reći, anonimni režiser, ostvario je u ovom već prilično kompromitiranom žanru akcionog ratnog filma, film u kojem se redatelj prepoznaje po silini kojom iznosi svoju priču i po zanatskoj perfekciji, tako da će ovaj film zasigurno naći svoju publiku i kod nas i u svijetu.
»Kuća« Bogdana Žižića zaključila je ovogodišnju pulsku smotru na način kakav su organizatori Festivala mogli samo poželjeti — prepuna Arena odjekivala je od pljeska. Uspjeh je to veći što je »Kuća« (snimljena za »Jadran-film«) prvi Žižićev cjelovečernji igrani film. Riječ je o našem vremenu, ovdje, kada materijalni standard postaje mnogima prvenstveni cilj i tako gura pojedince u devalvaciju osnovnih norma našeg socijalističkog društva. Toj opsesiji neće odoljeti ni jedan direktor (Fabijan Šovagović) koji je ranije bio uzor vrline, i njegov brak s mladom ženom (Jagodom Kaloper) bit će razoren kad etiku zamijeni kriva premisa. Iako je priča vrlo pojednostavljene strukture, građena na tankoj literarnoj osnovi, a likovi prilično shematski, film osvaja gledaoca istinitošću motiva i jasnih autorovih opredjeljenja za poštenje, protiv lopovluka.
Film potreban kao kruh našem današnjem repertoaru, jer otvara oči i snažno mobilizira, i zato ne vidimo boljeg kandidata za prvu nagradu žirija — a to je tzv. producentska nagrada — nego što je »Kuća«.
medunarodni promet
odlazak
international traffic
departure
Fabijan Šovagović i Jagoda Kaloper (dobitnici Velike zlatne Arene) u Zižićevoj »Kući«
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Nagrade Festivali
- People
- Miško Kranjec
- Archival material identifier
- 1975-08-01-12_799-7