Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Stalni stvaralački čin

Mugdim Karabeg, Oslobođenje Sarajevo, 31. 8. 1975

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
NA MARGINAMA 26. DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA STALNI STVARALAČKI ČIN Kakve pohvale i koje zamjerke se upućuju tek završenom festivalu. Ostaje hamletovska dilema i vječito pitanje kako dalje? Svake Dubrovačke ljetne igre, pa i ove tek završene, dvadeset šeste po redu, imaju i svoje međuigre - ono što se dešava na scenskim prostorima u starom gradu i oko njega, i atmosfera oko Igara. Sve ono što pišu novine, što se govori na radiju i televiziji, raspravlja za kafanskim stolovima, u krugu porodica, između prijatelja koji šetaju Stradunom, diskusije na sastancima komisija u Direkciji igara i za vrijeme konferencija za štampu u uvijek opsjednutom press-centru Igara. Bez te »međuigre« i prateće atmosfere, Dubrovački festival, ne bi bio ono što jeste. Jer tu je prisutno stalno traganje za odgovorima na pitanja: da li je ovogodišnji repertoar bio bolji ili slabiji od prošlogodišnjeg, kakve mu se pohvale a kakve zamjerke mogu uputiti, i stalno odgonetanje hamletovske dileme: kako dalje? Ocjene Problem postaje najteži kada se potraži precizan odgovor na pitanje: kakve su bile ovogodišnje Igre? Iza ovog ljeta ostalo je dvadeset pet festivalskih sezona. Svaka je imala svoje domete i svoje slabe tačke. Formirano je ono što bi se moglo nazvati: prosječna vrijednost festivalskog repertoara, što služi kao mjera za upoređivanje svake nove sezone. Polazeći upravo sa tog stanovišta, mogu se najprije istaći pohvale 26. dubrovačkom ljetu, uz konstataciju da je ovogodišnji festival bio na nivou pređašnjih. Repertoar Od početka vlada uvjerenje da je dramski repertoar taj koji nosi Igre. U tek završenoj sezoni bilo je nekoliko predstava koje su davale pečat Festivalu. Prije i iznad svega to je nezamjenljivi »Hamlet«. Zatim slijede ostale izvedbe Festivalskog dramskog ansambla: »Dundo Maroje«, »Kate Kapuralica«, »Plakir iliti Grižula«, »Aretej« i »Kristofor Kolumbo«. Gostovala su pozorišta iz Skoplja, Banjaluke, Teatar ITD - Zagreb i Mesno gledališče Ljubljana sa predstavama koje su prethodno pobrale republičke i savezne nagrade i simpatije gledalaca. Taj dramski spektar upotpunjen je sa deset uspjelih monodrama. Muzički program bio je više nego bogat. Tri operske i dvije baletske predstave i 40 koncerata simfonijskih i kamernih sastava, sa ansamblima i solistima iz cijelog svijeta. Pored toga bilo je i 20 folklornih izvedbi »Linde«, »Lada«, »Taneca«, »Kola« i »Šote«. Publika Publika, počesto, nije mjerilo umjetničke vrijednosti jedne izvedbe ili nekog repertoara. Ali ako ona otvorena srca prima po pravilu seriozne priredbe Dubrovačkog festivala, onda je to kvalitet koji se mora istaći. A publika je bila najveće iznenađenje i najveći događaj tek minulih Igara. Ona je podjednako zainteresovano i masovno pratila i »Areteja« i »Lindu«, i »Hamleta« i »Bamberger simfonikere«, i »Dunda Maroja« i solistički koncert Pavice Gvozdić. Rijetko su kada stolice u gledalištima ostajale prazne. Auditorij je po pravilu bio disciplinovan, zadubljen u igru, suptilno reagujući na dramske situacije, muzičke i druge izvedbe. Izvedeno je, na Igrama 1975. godine, svih planiranih 105 priredbi, koje je posmatralo oko 53.000 gledalaca. U Direkciji Igara su, prema riječima generalnog direktora Nike Napice, zadovoljni jer je plan ispunjen kada je riječ o broju izvedbi, a publika je sve prijatno iznenadila. Zamjerke Ali Igre ne bi bile ono što su kada bi pobirale samo lovorike slave i pohvale. Tokom sezone, a i post-festum, bilo je i ima mnogo kritičkih zamjerki. Festival mora sam po sebi da predstavlja stalni stvaralački čin, što će reći da se neprestano kreće naprijed, uz jasno utvrđene koncepcije dramskog i muzičkog repertoara. Posmatrano sa tog aspekta, ističu kritički raspoloženi duhovi, mogu se staviti ozbiljne zamjerke, najprije dramskom repertoaru. U toku sezone 1975. godine nije bilo ni jedne nove premijere. A to se nije smjelo dogoditi, ako je već usvojen koncept da drama nosi repertoar Festivala. Dubrovački otvoreni prostori dolaze do punog izraza upravo preko izvedbi Festivalskog dramskog ansambla i scenskim prilagođavanjem dramskih djela. Ako je to propušteno da se uradi u toku jedne sezone, onda glavni zadatak nije ispunjen. Zamjerke druge vrste, još ozbiljnije, upućene su na račun muzičkog repertoara. Kritičari koji duže vrijeme prate tokove dubrovačkog ljeta, ističu da je muzički program bez ikakve koncepcije. Više revija domaće i strane glazbe nego festival specifičnog karaktera, nabacani, ovlašni izbor izvođača i autora, neujednačenog kvaliteta. Specifičnost Dubrovačke igre moraju imati svoju specifičnu sadržinu i profil, što će ih jasno odvajati od ostalih festivala kod nas i u svijetu i dati im stvaralački karakter, rečeno je u više navrata i u toku ovog ljeta. Upravo zbog toga, osvajajući nove, sasvim osobene, otvorene i zatvorene scenske prostore istorijskog karaktera, politika dramskog repertoara mora slijediti tu osnovnu liniju, što će reći da se svake nove sezone moraju postavljati nove premijere, barem jedna, koja će davati osnovnu intonaciju festivalskoj klimi i atmosferi. Muzički program, takođe, mora imati osnovni moto. Svojevremeno bilo je govora o oratorijima jugoslovenskih klasika, koji bi izvlačili iz zaborava nekad poznate stvaraoce i davale impulse domaćoj muzici. Zahtjev se, dakle, svodi na sljedeće: Dubrovački festival mora biti neprestani stvaralački čin sam po sebi, a ne revija već poznatog. Svaka izvedba mora, u tom kontekstu, imati svoje umjetničko i praktično opravdanje, a ne da se pojavi na repertoaru ad-hok, tek da bi bio ispunjen broj planiranih priredbi. U vezi s tim direktor Igara Niko Napica je rekao: - I mi u direkciji, zajedno sa rukovodiocima programskih tijela i komisija, stalno tražimo odgovor na pitanje: šta dalje? imajući na umu unapređenje i repertoarske politike i Festivala u cjelini. Zaključak Dubrovačke igre već su čvrsto urasle u kulturno tkivo naše zemlje i ostaju njegov nerazdvojni dio. Na njima se, kako to često s ponosom ističu u festivalskim krugovima, ne može odjednom pojaviti sve ono što je kvalitetno u umjetničkom stvaranju svijeta i naše zemlje, ali ono što se ističe ipak će jednom doći na red... Ostaje, međutim, činjenica da se ove prihvatljive maksime mogu ostvariti samo zajedničkim naporima onih koji neposredno i profesionalno vode brigu o repertoaru i koncepciji Igara, i onih koji prate Igre u ulozi kritičara, izvještača, publike i učesnika - stvaralaca. Posmatrano sa tog aspekta očigledno da postoje stvari o kojim, u »međuprostoru« između tek minulog i narednog Festivala, treba razmisliti. Bilo je mnogo primjedbi da su Igre 1975. godine tekle u »ravnoj liniji«, odmjeravane aršinom onog dugogodišnjeg umjetničkog i stvaralačkog prosjeka. Pa čak ako su kritičari bili pomalo i preoštri, neće biti na odmet napori da se do narednog ljeta učini sve kako bi linija na grafikonu festivalskog bilansa sa ravne, krenula na uzlaznu poziciju. Mugdim KARABEG

This article has not been reviewed yet.

Report a problem to oder@slogi.si.